HRVATSKA ENCIKLOPEDIJA BOSNE I HERCEGOVINE
PRVI SVEZAK
Nakon višegodišnjeg istraživačkog rada te uspješno složenih svih uređivačkih
struktura za izradbu ovog projekta 2009.godine je tiskan u Čakovcu prvi svezak
Hrvatske enciklopedije BiH. Održane su promocije u Sarajevu, Mostaru, Banja
Luci, Čapljini, Grudama, Posušju, Širokom Brijegu, Orašju, Konjicu i dr.
Promocije su polučile intenzivnu pozitivnu javnu raspravu u svim elektronskim i
printanim medijima te dali ocjenu kvalitete i vrijednosti djela.
(fotosi iz novina, tjednika nakon promocija)
Prvi svezak su uradili:
GLAVNI UREDNIK
+ Jakov Pehar
ZAMJENIK GLAVNOG UREDNIKA
I IZVRŠNI UREDNIK
Ivan Markešić
KOORDINATOR
+ Nikola Filipović
POMOĆNICI GLAVNOG UREDNIKA
Ivan Anđelić, Vladimir Šoljić
UREDNIŠTVO
Marko Babić, Dalibor Brozović, Vlatko Filipović, Serafin Hrkać, Željko Ivanković, Robert
Jolić, Marko Karamatić, Dubravko Lovrenović, Luka Markešić, Božidar Matić, Ante
Mišković, Snježana Musa, Vlado Pandžić, Franjo Topić i Tomo Vukšić
LIKOVNO-GRAFIČKI UREDNIK
Ivica Čavar
UREDNIŠTVO ZA ILUSTRACIJE
Ivan Anđelić, Ivica Čavar, Dragan Resnerć
KORICE
Ivica Čavar
LOGOTIP HE BiH
Andrej Čavar
KARTE
Snježana Musa, Krešimir Regan
KARTOGRAFIJA
Tomislav Kaniški
INFORMATIČKA PODRŠKA
Marin Jurica, Marica Šagolj
DTP
Branka Čavar
LEKTURA
Blaženka Planinić
KOREKTURA
Ivan Markešić
TAJNIŠTVO
Marijana Marić
Marija Miličević
FOTOGRAFIJE
Marijan Karaula, Ćiril – Ćiro Raič, Dragan Ressner, Gojko Sikimić,
Foto-arhivi: „BH Dani", „Crkva na kamenu", „Dnevni list", „Oslobođenje", „Svjetlo riječi",
„Večernje novine“
UREDNICI STRUKA:
Agronomija Jure Beljo, Zdravko Devetak
Arheologija Marko Babić
Arhitektura Vladimir Milinović
Arhivistika Matko Kovačević
Bibliotekarstvo Dženana Tuzlak
Botanika Željka Bjelčić, Čedomil Šilić
Zoologija Hrvoje Milošević
Crkvena povijest Marko Karamatić, Tomo Vukšić
Demografija Snježana Musa
Ekonomija Franjo Ljubić
Etnologija Astrida Bugarski, Ivanka Miličević-Capek
Etnografija Astrida Bugarski, Ivanka Miličević-Capek
Film Vlatko Filipović
Fizika Stjepan Marić, Slavenka Vobornik
Filologija Dalibor Ballian
Filozofija Serafin Hrkač, Željko Pavić
Franjevačka povijest Robert Jolić, Marko Karamatić
Geografija Snježana Musa, Ivo Lučić
Geodezija Ivan Lesko
Glazba Ljubo Begić, Vinko Krajtmajer
Iseljeništvo Vladimir Šoljić, Tomislav Ćorić
Karstologija Ivo Lučić
Kazalište Radovan Marušić, Miro Petrović
Kemija Vladimir Miličević
Književnost Vlado Pandžić
Likovna umjetnost Slavko Harni, Anto Kainić
Lingvistika Dalibor Brozović
Matematika Vlado Cigić
Medicina Ljubo Šimić
Novinarstvo Ivo Lučić, Drago Marić
Pedagogija Mladen Bevanda
Politika Ivan Primorac
Pomoćne povijesne
znanosti Radoslav Dodig
Povijest Krešimir Regan, Pavo Živković
Pravo Božo Žepić
Promet Pavo Boban
Prosvjeta Mladen Bevanda
Religija Tomo Vukšić
Rudarstvo Fabijan Trubelja
Sociologija Slavo Kukić, Ivan Markešić
Strani jezici Vlado Sučić
Strojarstvo Ante Mišković
Sport Stjepan Kljuić, Drago Kovač
Šumarstvo Dalibor Ballian, Konrad Pintarić
Teologija Serafin Hrkać, Tomo Vukšić
Veterinarstvo Ante Nevjestić
Vojništvo Martin Bevanda
Župe (katoličke) Ivan Markešić
Pogledajmo jedan broj natuknica objavljenih u prvom svesku.
AGENCIJA BOSANSKIH FRANJEVACA, naziv za službu bosanskih franjevaca koju su
pred kraj osmanske vladavine činili stalni zastupnici u Carigradu i Sarajevu. Njihova je
zadaća bila zastupati i braniti interese bosanskih franjevaca i bosanskoga katoličkoga puka. U
Carigradu je taj posao vodio fra F. Pašalić. On je posredovao u poslovima sa središnjom
upravom i ujedno skrbio za duhovne potrebe hrvatskog življa u Carigradu. U Sarajevu je
Agencija utemeljena 1856. na poticaj austrijskog konzula D. Atanackovića, a vodio ju je fra
Grga Martić, uz manje prekide, sve do 1878. On se često, nekad i svaki dan, sastajao s
vezirom i medžlisom. Njegova je zadaća bila posredovati kod pritužaba na pobiranje desetine,
u sporovima oko krčevina, zemljišta i posjeda, zauzimati se za zatvorenike i dr. Sačuvan je
zapisnik rada samo prve godine, a obuhvaća 102 slučaja. Fra Grga se zauzimao i za inovjerce
i pokazao se izuzetno umješnim pa su ga cijenili i turska vlast i strani konzuli, a pogotovu
obespravljeni puk (raja). M. K.
AKČA (tur. akçe: bjelkast), sitni kovani srebrni novac u Osmanskom Carstvu. Počeo ga
kovati sultan Orhan (1326-59). U početku težio 1,07 g, poslije, krajem XVII. st., do 0,13 g.
Kovan je u mnogim kovnicama Osmanskog Carstva (između ostalog i u Sarajevu, Srebrenici i
Čajniču), te korišten na našim prostorima. T. Ć.
ALAUPOVIĆ, Anto svećenik i kulturni djelatnik (Dolac, 1878 – Sarajevo, 5. V. 1948).
Potječe iz stare plemićke obitelji koja je iz Fojnice doselila u Dolac. Gimnaziju završio u
Travniku, a filozofsko-teološki studij u Sarajevu, gdje je 20.VII.1900. zaređen za svećenika
Vrhbosanske nadbiskupije. Nakon dvogodišnjega rada u nadbiskupskoj kancelariji, 1902.
imenovan župnikom novoosnovane župe Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu i na toj je
dužnosti ostao sve do smrti, 5. V. 1948. Uz dušobrižništvo, intenzivno se bavio kulturnom
djelatnošću. God. 1910. izabran za potpredsjednika, a 1923. za predsjednika središnje uprave
HKD-a Napredak u Sarajevu, na toj funkciji ostao sve do 1945. Podupirao je kulturno-
prosvjetni i gospodarski rad Društva, utemeljio Napretkovu zadrugu, Napretkovu knjižnicu i
Napretkovu kulturno-historijsku zbirku. Tijekom šestosiječanjske diktature (1929-34) uspio
spriječiti raspuštanje Društva.
ANALI ZEMALJSKOG MUZEJA SARAJEVO, periodična stručna i znanstvena
publikacija Zemaljskoga muzeja u Sarajevu, od velikog muzeološkog i kulturno-povijesnog
značenja kako za Zemaljski muzej, tako i za BiH. Po odjeljenjima se objavljuju stručni
izvještaji, ali ne pod nazivom Anali. Prvi takav izvještaj o radu i početnim uspjesima za
razdoblje od 1888. do 1892. tiskan je u Wissenschaftliche Mitteilungen (Band I, str. 325.),
drugi, za razdoblje od 1893. do 1914., objavljen je u GZM 1914. (1 – 2), dok se u trećem
izvještaju, za razdoblje od 1914. do 1938., iznose rezultati važni za Zemaljski muzej. Uz to,
donosi se obavijest o prekidu izlaženja Wissenschaftliche Mitteilungen (1916), kao i o
osnivanju Instituta za istraživanje Balkana (K. Patsch, 1904) i Muzejske galerije (Dj. Mazalić,
1930). V. P.
ANDRIĆ, Ivo, pripovjedač i romanopisac, te pjesnik, esejist; političar i diplomat
(Dolac kraj Travnika, 9. X. 1892 – Beograd, 13. III. 1975). Prvi Hrvat dobitnik
Nobelove nagrade (za književnost 1961). Pučku školu završio u Višegradu, gimnaziju
u Sarajevu (1912). Studirao slavistiku i povijest u Zagrebu (1912-13), povijest u Beču
i Krakovu (1913-14); u Grazu (1922-23) završio studij obranom doktorske disertacije
pod naslovom Die Entwicklung des geistlichen Lebens in Bosnien unter der
Einwirkung der türkischen Herrschaft. Kao gimnazijalac i student suradnik Mlade
Bosne, projugoslavenske borbene mladeške tajne organizacije. Na početku I. svj.
rata skriva se u Splitu (1914) gdje je i zatvoren; u zatvorima u Splitu, Šibeniku i
Mariboru; na prisilnom boravištu (1916) u Ovčarevu kraj Travnika i Zenici (do lipnja
1917); u Zagrebu je od jeseni 1917. do 1919. Surađuje u knjiž. listovima i
časopisima: Vihor, Hrvatska riječ, Hrvatski pokret, Ideje, Jugoslovenska njiva,
Književni jug, Nova Evropa, Književne novosti, Savremenik i dr., ali i politički je
ponovno djelatan: u promidžbi Narodnog vijeća SHS. S preporukom svog rođaka,
gimnazijskog profesora i višegodišnjeg skrbnika Tugomira Alaupovića, postaje tajnik
Ministarskog vijeća (1919) te zaposlenik Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine
SHS (1919-20). U diplomatskoj službi više od dvadeset godina: u Vatikanu (1920-21),
Bukureštu (1921-22), Parizu (1926), Madridu (1928), Bruxellesu (1929), Ženevi
(1930); pomoćnik ministra vanj. poslova (1937-39); veleposlanik Kraljevine
Jugoslavije i opunomoćeni ministar u Berlinu (1939-41) gdje potpisuje pristupanje
Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu. Nakon istupanja Jugoslavije iz Trojnog pakta
vratio se u vojno zauzeti Beograd i gotovo četiri godine uz njem. zaštitu kao
umirovljenik stvara ponajbolja svoja knjiž. djela. U novoj Jugoslaviji ponovno na polit.
pozornici zahvaljujući jakim međunar. vezama (posebice s franc. komunistima i
masonima): više godina zastupnik u Skupštini BiH i Saveznoj narodnoj skupštini
FNRJ. Predsj. Udruženja književnika Srbije (1945-54), predsj. Saveza književnika
Jugoslavije (1946-52); redoviti član SANU (1946); dopisni član JAZU u Zagrebu
(1951). Prvu pjesmu pod naslovom U sumrak objavio kao sarajevski gimnazijalac u
Bosanskoj vili (1911-12). Afirmirao se kao daroviti hrv. pjesnik u Hrvatskoj mladoj lirici
(1914). Prevodio slovenske pjesnike, te Walta Whitmana, Augusta Strindberga i dr.
Do 1920. ugl. piše pjesme, a zatim objavljuje pripovijesti i crtice s bos. pov.
tematikom, ugl. na temelju bos. franjevačkih kronika. Svjetsku su mu slavu donijeli
romani Travnička hronika (1945) i Na Drini ćuprija (1945). DJELA: Ex Ponto (pjesme
u prozi), Zagreb 1918; Nemiri (pjesme u prozi), Zagreb 1920; Put Alije Đerzeleza
(pripovijest), Beograd 1920; Pripovetke I, Beograd 1924; Pripovetke, Beograd 1931;
Njegoš kao tragični junak kosovske misli, Beograd 1935; Pripovetke II, Beograd
1936; Travnička hronika (roman), Beograd 1945; Gospođica (roman), Sarajevo 1945;
Na Drini ćuprija (roman), Beograd 1945; Rzavski bregovi (novele), Sarajevo 1947;
Priča o vezirovom slonu (novele), Beograd 1948; Nove pripovetke, Beograd 1948;
Pod Grabićem, Sarajevo 1952; Prokleta avlija (roman), Novi Sad 1954; Izabrana dela
I-IV, Beograd 1958; Aska i vuk, Zagreb 1960; Lica, Zagreb 1960; Zapisi o Goji (eseji),
Novi Sad 1961; Žena na kamenu, 1962; Sabrana djela I-X, Zagreb 1963; Jelena,
žena koje nema, Beograd 1963; Staze. Lica. Predeli, Beograd 1963; Sabrana djela I-
X, Sarajevo 1965; Sabrana djela I-XVII, Zagreb-Sarajevo-Beograd-Ljubljana-Skoplje
1963-76; Omer-paša Latas (roman), Beograd 1976; Kuća na osami, Beograd 1976;
Znakovi pored puta, Beograd 1976; Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem
turske vladavine (doktorska disertacija), Beograd 1995.LIT. (izbor): Gordana Popović,
Ivo Andrić: bibliografija dela, prevoda i literature, Beograd 1974; Ivan Vitezić, Andrić i
Krleža: za obrazloženije sudove o njihovu identitetu, Barcelona 1975; Branko
Milanović, Ivo Andrić u svijetu kritike. Sarajevo 1977; Kritičari o Ivi Andriću, Sarajevo
1977; Zbornik o Ivi Andriću, Beograd 1979; Dušan Marinković, Rano djelo Ive
Andrića, Zagreb 1984; Vasilije Kalezić, Ivo Andrić u našim sporovima, Beograd 1985;
Marek Klecel (ur.), Ivo Andrić: w dziesiata rocznice smierci (1975-1985), Warszawa
1988; Radovan Popović, Ivo Andrić: a writer's life, Beograd 1989; Peter Thierigen
(ur.), Ivo Andrić: 1892-1992: Beiträge des Zentenarsymposions an der Otto-Friedrich-
Universität Bamberg im Oktober 1992; Ivan Lovrenović, Mjesto Ive Andrića u
hrvatskoj književnosti: fragmenti uza svijeću, u Sarajevu kolovoza '92: [100.
obljetnica rođenja], Sarajevo 1993; Veselko Koroman, Hrvatska proza Bosne i
Hercegovine od Matije Divkovića do danas [antologija], Mostar 1995; Veselko
Koroman, Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas,
Mostar 1996; Ivo Andrić u svome vremenu, 1, Zbornik, Beograd 1997; Velimir
Visković, Why Ivo Andrić is important for Croatian literature, u: Most 1997, 3/4, str. 3-
12; Krešimir Nemec, Hrvatski pripovjedači, Zagreb 2001; Željko Poljak, Hrvatski
književnik Ivo Andrić, Zagreb 2002. M.
M./Vl.Pan.
ARHIV BOSNE I HERCEGOVINE, sa sjedištem u Sarajevu, osnovan je 1947., a ovaj
naziv nosi od 1965. U njemu se čuva, zaštićuje, stručno obrađuje i daje na korištenje arhivsku
i registraturnu građu državnih tijela, javnih ustanova i poduzeća te pravnih osoba, obitelji i
pojedinaca čija se djelatnost prostirala ili se prostire u BiH. On provodi mjere zaštite, obrade,
prezentacije, promicanja i korištenja javne i ukupne građe BiH. Uredba o Državnom arhivu
NR BiH proglašena je 12. XII. 1947., prema kojoj je Arhiv samostalna ustanova
Predsjedništva vlade BiH koja sakuplja, sređuje, čuva arhivska građa i omogućava njezino
proučavanje i kojoj sve ustanove trebaju predati svoju arhivska građa nastalu prije 1918., i
kojoj su obvezatne dostavljati popise građe koje posjeduju, obavještavati ga o svim prinovama
i promjenama na čuvanoj građi. Arhiv je službeno počeo s radom 2. II. 1948. U trenutku
njegova osnivanja arhivska građa u BiH bilo je fizički ugrožena pa je osnovna zadaća bila
prikupljanje i intervencije radi njezina spašavanja, čime nastaje arhivska mreža u BiH (Banja
Luka, Doboj, Travnik, Tuzla i Mostar). Dalji problem u radu arhiva bio je stalni nedostatak
kvalificiranog kadra. Loše stanje fondova i loši smještajni uvjeti aktualizirali su važnost
djelatnosti restauracije i konzervacije arhivskoga građe pa su 1956. u Arhivu nabavljeni prvi
potrebni materijali. G. 1956. započet je projekt «Građa za proučavanje političkih, kulturnih i
socijalno-ekonomskih odnosa iz prošlosti BiH» u kojem je objavljivana arhivska građa; Arhiv
je 1961. sudjelovao u pokretanju Glasnika arhiva i Društva arhivskih radnika, jedinog
stručnog glasila u BiH u socijalističkom razdoblju. Godine 1962. proglašen je Zakon o
arhivima, prvi bosanskohercegovački arhivski zakon, kojim je arhivska građa zaštićena bez
obzira na vlasništvo građe i je li evidentirana, a zaštićena je i registraturna građa. Zakonom o
arhivima iz 1965. u definiciji arhivske građe prvi se put izričito spominje i filmski materijal;
definirana je registraturna građa, izričito je navedeno da arhivska građa ima svojstvo
spomenika kulture a Arhiv BiH je matični arhiv. Arhiv BiH je potom postigao velike rezultate
na sređivanju i obradi arhivske građe, te se izrađuju i znanstveno-obavijesna pomagala.
Sedamdesetih i dalje, Arhiv BiH proširuje stručni rad na zaštitu i obradu filmske građe, a u
srpnju 1994. iz Arhiva BiH Kinoteka je izdvojena u samostalnu ustanovu. Početkom 1960.-ih
započinje se razvijati i informacijsko-dokumentacijska djelatnost pa je već 1962. "Referat
naučno-informativne službe" pri Arhivu BiH prikupio podatke o svim arhivima u Republici.
Posebna briga arhivske službe je arhivska građa u inozemstvu, a relevantna je za povijest
BiH. Arhiv BiH bio je jedan od nositelja projekta «Kompleksno istraživanje arhivske i
bibliotečke građe» iz 1984. Arhiv BiH član je Međunarodnog arhivskog vijeća. T. Ć.
AUSTRIJSKA (AUSTRO-UGARSKA) MONARHIJA, državna zajednica koju je
sačinjavalo više naroda i političkih subjekata. U njezinom su se okviru 1526. našle i hrvatske
zemlje. Bosna i Hum u nju su uključene posredstvom Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva. Nakon
silaska s povijesne scene hrvatske vladarske dinastije Trpimirovića 1097., Hrvati su od 1102.
do 1526. s Mađarima bili u personalnoj, a potom i u realnoj uniji. Kotromanići koji su vladali
Bosnom i Humom priznavali su vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskog kralja. Poslije ugarsko-
hrvatske katastrofe na Mohačkom polju 1526., u kojoj su Osmanlije slomili moć Mađara i
Hrvata, za češko-ugarsko-hrvatskog kralja izabran je Ferdinand I. Habsburgovac (1526-64)
nakon pogibije kralja Ladislava II. Jagjelovića (1516-1526). Od 1527. Ferdinand je i austrijski
vladar. Novostvorena Monarhija pod Ferdinandovom vlašću postaje europskom velesilom i
glavnom zaštitnicom Europe od osmanlijskih osvajanja. Tijekom Bečkog rata (1683-99), kad
je od Turaka oslobođen veliki dio ugarskih i hrvatskih zemalja, iz Bosne je uglavnom preko
Save izbjeglo oko 100 000 katolika. Za vrijeme prodora princa Eugena Savojskog (6-25. X.
1697) do Sarajeva, preko Save izbjeglo je dodatnih oko 40 000 katolika dok ih je u Bosni
ostalo oko 25 000. Od Karlovačkog mira (1699) do Berlinskog kongresa (1878) Austrijska
Monarhija i Osmansko Carstvo graničili su na Uni, Savi i Dunavu. Revolucionarna 1848.
gotovo je uništila Austrijsku Monarhiju. Preživjela je zahvaljujući intervenciji ruske carske
vojske te hrvatskog bana Josipa Jelačića (1848-59). Pokret za ujedinjenje u Njemačkoj i Italiji
potisnuo je Austrijsku Monarhiju s tih prostora, pa se ona okrenula prema jugoistoku. Kako bi
ublažio nacionalne suprotnosti, Bečki carski dvor i vladajući krugovi, nakon poraza u ratu
protiv Pruske i izbacivanja iz Njemačkog saveza 1866., tragaju za kompromisom s ugarskim
plemstvom. Tako je 1867. sklopljen sporazum Bečkoga carskog dvora i vladajućih krugova s
ugarskim plemstvom (Austro-ugarska nagodba), čime je stvorena dvojna Austro-Ugarska
Monarhija. Austrija i Ugarska u novostvorenoj državi postale su ravnopravnim državama s
vlastitim parlamentima u Beču i Pešti, vladama, zakonodavstvom i administracijom.
Zajednički su im bili vladar (austrijski car, a ugarski kralj), vanjska politika, financije koje su
se odnosile na zajedničke troškove, vojska i mornarica. U sastav Austrije ušle su carske
nasljedne zemlje: Gornja i Donja Austrija, Tirol, Salzburg, Koruška, Kranjska, Štajerska,
Češka, Galicija, Bukovina, Istra i Dalmacija. Ugarskoj su pripale zemlje krune Sv. Stjepana:
Ugarska, Erdelj, Slovačka, Hrvatska i Slavonija. Sporazumom Hrvatskog i Ugarskog sabora
1868. uređeni su državno-pravni odnosi Hrvatske u okviru ugarskog dijela Austro-Ugarske
Monarhije (Ugarsko-hrvatska nagodba). Hrvatska i Slavonija dobile su autonomiju u oblasti
unutarnjih poslova, pravosuđa, prosvjete i vjerskih poslova. Drugi poslovi ostali su zajednički
s Ugarskom, odnosno cijelom Monarhijom. BiH našle su se u okviru Austro-Ugarske
odlukom Berlinskog kongresa (13. VI.-13. VII. 1878), koji joj je na neodređeno vrijeme
dopustio njihovu okupaciju. Formalno su Bosna i Hercegovina i nadalje ostale pod vlašću
osmanlijskog sultana. Okupiranim zemljama upravljalo je zajedničko austrougarsko
ministarstvo financija. Bosna i Hercegovina priključene su Austro-Ugarskoj Monarhiji 7. X.
1908. protivno odredbama Berlinskog kongresa. Priključenje nije naišlo na razumijevanje
Osmanskog Carstva, Rusije, Crne Gore i Srbije te je postalo svojevrsnim uvodom u
Balkanske ratove, a potom i u I. svj. rat. Austro-Ugarska Monarhija se raspala, dobrim
dijelom i zbog nerješenosti nacionalnih težnji slavenskih naroda. Trijalizam kojem je bio
sklon posljednji car i kralj Karlo VII. (1916-18) bio je zakašnjeli pokušaj spašavanja države.
Krajem I. svj. rata stvorena je Država Slovenaca, Hrvata i Srba sa sjedištem u Zagrebu.
Trajala je od 29. X. do 1. XII. 1918. Objedinjavala je slovenske i hrvatske zemlje, Vojvodinu
te BiH. A. Š.
BADANJ (o. Stolac), višeslojno špiljsko arheološko nalazište. Lokalitet se nalazi poviše
rijeke Bregave, u selu Borojevićima, otkriven 1976. Najstariji slojevi pripadaju paleolitičkom
razdoblju kulture kasnog epigravettijena. Unutar nastanjenoga prostora špilje, na stijeni su
gravure na površini 3-4 m 2 , gdje je prepoznatljiv lik životinje slične konju napadnute s
nekoliko strelica. Gravura je tipična za tu vrst mlađe paleolitičke umjetnosti mediteranskoga
kruga, a slični nalazi otkriveni su u južnoj Italiji i Siciliji. Nalazi se okvirno datiraju u vrijeme
oko 12000 godina prije Krista. Na lokalitetu su pronađeni i drugi nalazi materijalne kulture od
neolitika do srednjega vijeka.
LIT.: Đ. Basler: Paleolitsko prebivalište Badanj kod Stoca, GZM, n. s., A, XXIX.(1974), str.
5-18. M. B.
BAN, visoki hrvatski i bosanski dužnosnik. Podrijetlo i smisao riječi ban nije jasno. Pojedini
autori dovode ju u svezu s mongolskom riječju bajan sa značenjem imućne i društveno
utjecajne osobe. Prema bizantskom caru Konstantinu VII. Porfirogenetu (905-959) ban se kod
Hrvata prvotno javlja kao gospodar Like, Gacke i Krbave. Uz pomoć bana Pribine Mihael
Krešimir II. (oko 949. – oko 969.) preoteo je oko 949. hrvatski kraljevski prijestol od starijeg
brata Miroslava (oko 945. – oko 949.). Zvonimir (1075.- 1089) je Petra Krešimira IV. (oko
1058.-1074) naslijedio s mjesta slavonskog bana. Banskom titulom kitili su se i pojedini
ugarsko-hrvatski vladari. U XII. st. Hrvati imaju jednog, a krajem istog stoljeća trojicu
banova: hrvatskoga, slavonskog i bosanskog. Kao namjesnici ugarsko-hrvatskih vladara
banovi su imali velike upravne, sudske i vojne nadležnosti. Ingerencije banske vlasti nisu bile
nepromjenjive. Tako su ponekad Habsburgovci umjesto bana imenovali banske namjesnike
(locumtenens banalis dignitatis). Ugarsko-hrvatskom nagodbom iz 1868. banska vlast u
Hrvatskoj uvelike je oslabila. Ban je po toj nagodbi bio na čelu hrvatske vlade. Na prijedlog
ugarskog predsjednika vlade imenovao ga je ugarski kralj (bečki car). Banovi su kao vazali
ugarsko-hrvatskih vladara vladali Bosnom od 12. st. do 1377. U Kraljevini Srba, Hrvata i
Slovenaca ban je bio na čelu hrvatske vlade do donošenja tzv. Vidovdanskog ustava 1921.
Uspostavom tzv. Šestojanuarske diktature na području Kraljevine Jugoslavije uspostavljeno je
devet banovina na čelu kojih su bili banovi. Sporazumom između hrvatskog vođe Vladka
Mačeka (1879-1964) i srpskog predsjednika vlade Dragiše Cvetkovića (1893-1969)
uspostavljena je 1939. Banovina Hrvatska, koja je objedinila najveći dio hrvatskih zemalja.
Na čelu joj je bio ban Ivan Šubašić. On je ujedno i posljednji hrvatski ban koji je, u svojstvu
predsjednika izbjegličke kraljevske vlade iz Londona na otoku Visu 16.IV.1944. sklopio
sporazum sa komunističkim vođom Titom o zajedničkoj jugoslavenskoj vladi. A. Š.
BENAC, Alojz, arheolog, klasični filolog, sveučilišni profesor, kulturni, znanstveni i politički
djelatnik, komunistički dužnosnik (Plehan kraj Dervente, 20.X.1914. – Sarajevo, 6.III.1992).
Gimnaziju pohađao u Vinkovcima, Derventi, Visokom i Zagrebu gdje je i maturirao. Na
beogradskom Filozofskom fakultetu 1937. diplomirao klasičnu filologiju i arheologiju. Pod
vodstvom profesora Beogradskog univerziteta Miloja Vasića kao student sudjeluje u
sustavnom arheološkom iskopavanju poznatog neolitičkog naselja u Vinči kraj Beograda.
Tezom Neolitsko naselje Nebo i problem butmirske kulture doktorirao 1951. na Univerzi u
Ljubljani. Po završetku studija profesor klasičnih jezika na Nadbiskupskoj gimnaziji u
Travniku (1938-1939), gimnaziji u Vranju u Srbiji (1939-1940) te gimnaziji u Mostaru (1940-
1943). Tijekom II. svjetskog rata do prelaska u partizane u jesen 1943., poručnik 13. lovačke
pukovnije Oružanih snaga NDH. Aktivni sudionik partizanskog pokreta od 1944. do
završetka II. svjetskog rata, iz kojeg izlazi u činu kapetana NOV-a. Potom radio u
Ministarstvu prosvjete vlade NR Bosne i Hercegovine (1945-1947). Član prokomunističke
Središnje uprave HKD 'Napredak' (1945-1949) te zajedno s dr. Ivom Sunarićem i Jurom
Begićem, član komisije za likvidaciju HKD 'Napredak'. Pod pritiskom komunističkih vlasti
HKD 'Napredak', zajedno s muslimanskim kulturno-prosvjetnim društvom 'Preporod' te
srpskim kulturno-prosvjetnim društvom 'Prosvjeta', dokinuto u travnju 1949. pod izlikom
pomanjkanja članstva i gašenja organizacija. Njihova imovina i djelatnost prešli u nadležnost
komunističkog Saveza kulturno-prosvjetnih društava NR Bosne i Hercegovine. Bio kustos i
šef Prahistorijskog odjela, te načelnik Arheološkog odjeljenja (1947-1957), potom ravnatelj
Zemaljskog muzeja u Sarajevu (1957-1967). Na sarajevskom Filozofskom fakultetu je profesor
arheologije (1954-1967), potom redoviti profesor arheologije i starovjekovne povijesti (1968-
1978), te uz to gostujući profesor prapovjesne arheologije na zadarskom Filozofskom fakultetu
(1962-1965). Tijekom zimskog semestra 1965. kao pozvani profesor drži tečaj iz prapovijesti
Balkana na Katedri za arheologiju Sveučilišta u Münsteru u SR Njemačkoj. Osnivač (1962) i
ravnatelj (do 1989) Centra za balkanološka ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i
Hercegovine (ANUBiH). Dopisni član Naučnog društva BiH od 1961. Bio je redoviti član
ANUBiH (od 1967), njezin glavni tajnik (1969-1977) te predsjednik (1977-1981).
Istovremeno je predsjednik Savjeta akademija Jugoslavije (1977- 1978), dopisni član Srpske
akademije nauka i umetnosti (od 1972), Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (od
1975), Slovenske akademije znanosti in umetnosti (od 1977), Crnogorske akademije nauka i
umjetnosti, član Talijanskog instituta u Firenci i Njemačkog arheološkog instituta iz
Frankfurta na Maini (od 1958), član Conseil permanent de l'Union interntionale des sciences
préhistoriques et protohistoriques (od 1956), član Association international d'études sud-est
européen (od 1977). Poslanik i predsjednik Odbora za kulturu BiH, predsjednik Skupštine
Republičke zajednice BiH za kuluru, član Savjeta Republike BiH, član Savezne
(jugoslavneske) i Republičke (bosansko-hercegovačke) komisije za kulturne veze s
inozemstvom, prvi predsjednik Koordinacionog odbora arheologa Jugoslavije, predsjednik
Arheološkog društva BiH (1953-1954), predsjednik Muzejskog društva Bosne i Hercegovine
(1955-1956), predsjednik Nacionalnog komiteta za balkanologiju Jugoslavije (od 1977), član
više jugoslavenskih međuakademijskih odbora. Bio urednik Glasnika Zemaljskog muzeja u
Sarajevu (1957-1967), Godišnjaka Centra za balkanološka ispitivanja (1966-1989), glavni
urednik Praistorije jugoslavenskih naroda I-V (Sarajevo, 1971., 1983., 1987), od 1982. član
Glavne redakcije Enciklopedije Jugoslavije i njezin glavni urednik za BiH, urednik brojnih
posebnih izdanja i zbornika s međunarodnih i domaćih skupova iz prapovijesti i rane povijesti
jugoistoka Europe. Odlikovan 27. julskom nagradom SR BiH, Ordenom rada s crvenom
zastavom, Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvezdom, Ordenom Republike sa zlatnim
vencem, ordenom Al merito della Republica Italiana. Autor i suautor tridesetak monografija,
više stotina znanstvenih, stručnih, znanstveno-popularnih, edukacijskih, enciklopedijskih,
novinskih i drugih radova, brojnih radijskih i televizijskih scenarija i dr. Sudionik i
organizator brojnih međunarodnih i domaćih znanstvenih skupova, simpozija i kongresa.
Temeljna djelatnost bila mu je prapovijest zapadnog dijela Balkana. Izveo više sustavnih
arheoloških iskopavanja među kojima: neolitička i eneolitička nalazišta u Dolini Bile (Nebo i
Alihodže kraj Travnika), neolitička naselja u središnjoj i sjevernoj Bosni (Arnautovići kraj
Visokog, Kakanj, Obre I i II kraj Kaknja, Varoš u Koraju kraj Lopara, Gradić u Matiću kraj
Orašja, Gradina u Gornjoj Slatini, Grbača kraj Bosanskog Šamaca, Lisičići kraj Konjica,
Zelena pećina kraj Mostara, Crvena Stijena u Crnoj Gori, naselja vučedolske i kostolačke
kulture u sjevernoj Bosni: Hrustovača i Zecovi kraj Sanskog Mosta, Pivnica kraj Odžaka.
Inicirao izradbu arheološke karte BiH (Arheološki leksikon BiH, I-III. Sarajevo, 1988),
sudjelovao u sustavnom rekognosciranju zapadne, sjeverne i jugozapadne Bosne, pokrenuo
sustavno evidentiranje i istraživanje prapovjesnih gradina u jugozapadnoj Bosni i zapadnoj
Hercegovini, inicirao sustavno iskopavanje brončanodobnih tumula na kupreškom području,
definirao kronologiju neolitičkog i eneolitičkog doba sjeverozapadnog Balkana, rekonstruirao
genezu i faze razvoja neolitičkih i eneolitičkih kultura (posebice impresso, hvarsko-lisičićke,
butmirske, kakanjske, kostolačke i vučedolske) i odredio njihov odnos spram balkansko-
podunavske i mediteranske oblasti. Istraživao etnogenezu i razvoj Ilira organiziravši pet
međunarodnih ilirskih (1964., 1966., 1968., 1974., 1982) i jedan ilirsko-trački simpozij
(1989). Ovim je bitno pridonio rasvjetljavanju prapovijesti bosansko-hercegovačkih prostora.
Intenzivno je proučavao i srednjovjekovne nadgrobne spomenike – stećke, pokrenuvši njihovo
sustavno terensko istraživanje i monografsku obradu. Znatno utjecao na razvoj metodologije
arheoloških istraživanja na području SFRJ, presudno utjecao na razvoj muzejske mreže i
muzeologije u BiH. Objavljivao u brojnim domaćim i inozemnim publikacijama: Glasnik
Zemaljskog muzeja, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Prilozi za proučavnje
istorije Sarajeva, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Vjesnik za arheologiju i historiju
dalmatinsku, Diadora, Arheološki radovi i rasprave, Balcanica, Studia Albanica, Arheološki
vestnik i dr.
DJELA: Radimlja. Srednjovjekovni nadgrobni spomenici Bosne i Hercegovine I (Sarajevo,
1950); Olovo. Srednjovjekovni nadgrobni spomenici Bosne i Hercegovine II. (Sarajevo, 1951);
Široki Brijeg. Srednjovjekovni nadgrobni spomenici Bosne i Hercegovine III. (Sarajevo,
1952); Prehistorijsko naselje Nebo i problem butmirske kulture (Ljubljana, 1952); Sarajevo
kroz arheološke spomenike do dolaska Turaka (suautor Lj. Mladenović) (Sarajevo, 1954);
Kulturna istorija Bosne i Hercegovine (suatori: D. Sergejevski i Đ. Mazalić) (Sarajevo, 1955);
Glasinac 1 – Bronzano doba (suautor B. Čović) (Sarajevo, 1956); Glasinac 2 – Željezno doba
(suautor B. Čović) (Sarajevo, 1957); Neolitsko naselje u Lisičićima kod Konjica (Sarajevo,
1958); Studien zur Stein- und Kupferzeit im nordwestlichen Balkan (Berlin, 1962); Studije o
kamenom i bakrenom dobu na sjeverozapadnom Balkanu (Sarajevo, 1964); Kulturna istorija
Bosne i Hercegovine (suautori: B. Čović, E. Pašalić, N. Miletić, P. Anđelić) (Sarajevo, 1966);
Stećci. Mala istorija umetnosti (Beograd, 1967); Kulturna istorija Bosne i Hercegovine
(suautori: Đ. Basler, B. Čović, E. Pašalić, N. Miletić, P. Anđelić) (Sarajevo, 1984); Utvrđena
ilirska naselja (I). Delmatske gradine na Duvanjskom polju, Buškom blatu, Livanjskom i
Glamočkom polju (Sarajevo, 1985); Bosna i Hercegovina (suautor I. Lovrenović) (Sarajevo,
1986); Praistorijski tumuli na Kupreškom polju (Sarajevo, 1986).
LIT.: Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja XIII/11 (1976) Alojz Benac sexagenario
dicatum; Zbornik radova posvećenih akademiku Alojzu Bencu (Sarajevo, 1991). A. Š.
smanskog Carstva, Rusije,
Njemačke, Austro-Ugarske, Velike Britanije i Francuske u Berlinu od 13. VI. do 13. VII.
1878. u Berlinu. Kongres je sazvan na inicijativu Austro-Ugarske koja je uz podršku Velike
Britanije željela spriječiti političku dominaciju Rusije među Slavenima na području
Osmanskog Carstva te na Bliskom Istoku, uspostavljenu odlukama mira iz San Stefana nakon
rusko-osmanskoga rata (1877-78), te proširiti svoj politički utjecaj na Balkan. Na kongresu,
kojim je predsjedavao njemački kancelar Otto Eduard Leopold Bismarck, Srbija, Rumunjska i
Crna Gora priznate su kao neovisne države. Rusija je od Osmanskog carstva dobila Batum,
Kars i Ardahan, a od Rumunjske Besarabiju. Zauzvrat je Rumunjskoj bila dodijeljena
sjeverna Dobrudža. Velika Bugarska, koju je stvorila Rusija mirom u San Stefanu, smanjena
je do veličine autonomne kneževine, a Istočna Rumelija postala je autonomnom pokrajinom u
sklopu Osmanskoga Carstva. Plovidba na Dunavu od Đerdapa postala je slobodna, a njezina
je regulacija stavljena pod nadzor međunar. povjerenstva. Austro-Ugarskoj je priznato pravo
na vojno zaposjedanje Bosne i Hercegovine te Novopoazarskog sandžaka. Ulasku austro-
ugarskih postrojbi u Bosnu 1878. oduprlo se jedino muslimansko stanovništvo, koje je, nakon
četiri mjeseca, bilo vojno slomljeno.
K. R
BIJEDIĆ, Džemal, političar i državnik (Mostar, 22.IV.1917. – Inač kraj Kreševa, 18.I.1977.).
Nakon završetka osnovne škole i gimnazije u Mostaru, studirao je na Pravnome fakultetu u
Beogradu. Tijekom studija pristupio je 1938. SKOJ-u, a iduće godine KPJ. Od 1940. do 1941.
obnašao je dužnost sekretara oblasnog komiteta SKOJ-a za Hercegovinu, da bi nakon napada
Njemačke i Italije te njezinih saveznika na Kraljevinu Jugoslaviju u travnju 1941. prekinuo
pravni studij i otišao u partizane. Tijekom II. svj. rata obnašao je dužnost sekretara Mjesnog
komiteta KPJ za Mostar (1941.), a kasnije dužnost sekretara Mjesnog komiteta KPJ za
Sarajevo i sekretara Okružnog komiteta KPJ za Tuzlu. Iz Sarajeva odlazi krajem 1943. i biva
imenovan na dužnost sekretara KPJ za Semberiju i Posavinu. Nakon II. svj. rata obnašao je
visoke republičke i državne te partijske dužnosti. Bio je, među ostalim, član Izvršnog vijeća
BiH, predsjednik Republičkog vijeća BiH, potpredsjednik i od 1967. predsjednik Skupštine
SRBiH, savezni sekretar za zakonodavstvo i rad, član i od 1971. do 1977. predsjednik
Saveznog Izvršnog Vijeća SFRJ. Poginuo je u avionskoj nesreći pod nikada razjašnjenim
okolnostima. Dok jedni njegovu smrt pripisuju slučajnoj nesreći, drugi smatraju da je na njega
bio izvršen atentat, jer je on u trenutku nesreće bio, nakon Tita, najviše rangirani
jugoslavenski političar. Na njegovu je inicijativu osnovano 1976. u Mostaru sveučilište, koje
danas, njemu u spomen, nosi ime Univerzitet »Džemal Bijedić« u Mostaru. K. R.
BLAŽEVIĆ, Miroslav Ćiro, nogometaš i trener (Travnik, 10. II. 1935 – Zagreb, 8. II. 2023).
Karijeru nogometaša počeo u travničkom Bratstvu. Nastupao za zagrebački Dinamo (1954-
55), Lokomotivu (1955), Sarajevo (1956-58), Rijeku (1958-61) i švicarski FC Sion (1961-62).
Igrao je na mjestu desnoga krila. Nakon igračke karijere posvetio se trenerskom pozivu. Vodio
je švic. FC Vevey (1963-1967), FC Sion (1967-72), FC Lausanne (1973-74), bio izbornik
švicarske reprezentacije (1975-76). Nakon toga vodio je Rijeku (1979-80). Najveće uspjehe
postigao je sa zagrebačkim Dinamom koji je vodio u više navrata (1980-83., 1986-88., 1992-
95. i 2002-03). S njim je 1982., nakon 24 godine, osvojio jugosl. prvenstvo, potom kup
(1983), zatim hrv. prvenstvo (1993. i 2003) te kup (1994), u razdoblju kada NK Dinamo
mijenja ime u NK Croatia (1993-2000). Trenirao je i švic. Grasshoper (1983-84), prvak
1984), grčki PAOK iz Soluna (1985), FK Prištinu (1986), franc. Nantes (1988-90), NK Osijek
(2002), slovensku Muru iz Murske Sobote (2003), a zatim u 2004. vodi NK Varteks s kojim
ostaje do 2005., kada odlazi u NK Hajduk kojeg zbog neispunjenih Hajdukovih očekivanja
napušta 18. rujna 2005. Nakon toga odlazi u Švicarsku, gdje u Neuchatelu preuzima
nogometni klub Xamax s kojim je krajem 80-ih godina dvaput bio prvak države. Od 23. VI.
2006. Ponovno je trener NK Zagreb. Hrvatsku je reprezentaciju vodio od 1994. do 2000. S
njom je postigao velike rezultate: plasman u četvrtfinale na EP-u 1996., te treće mjesto na SP-
u 1998. u Francuskoj. Bio je izbornik iranske reprezentacije (2001-02). Dobitnik je najviše
hrvatske državne nagrade za šport „Franjo Bučar" najprije kao pojedinac i kao član stožera
hrv.reprezentacije (1998), a potom i za životno djelo (2007). D. Kov.
BLEIBURG. 1. Gradić u Koruškoj, Austrija; 4083 (2001). Razvio se uz rječicu Feistritz
(Bistrica), u podnožju brda na kojemu je u XII. st. bio podignut plemićki grad, preuređen u
XVII. st. (dvorac Thurn-Valsassina). Prvi se put spominje 1228., a 1325. dobio je gradske
privilegije. God. 1480. utvrđen je obrambenim zidovima. Za vrijeme austro-osmanskih ratova
bio je nekoliko puta pod. osmanskom opsadom. 2. Sinonim za surovi obračun partizanskih
postrojbi, odnosno postrojbi Jugoslavenske armije pod zapovjedništvom Josipa Broza Tita s
pripadnicima poraženih oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske (ustašama i
domobranima), djelomice i s hrvatskim civilnim izbjeglicama potkraj II. svj. rata. Taj je
događaj u hrvatskoj povijesti poznat kao bleiburška tragedija. Neposredno uoči sloma
Nezavisne Države Hrvatske u Zagrebu se tijekom travnja 1945. našao veliki broj civilnih
izbjeglica prebjeglih pred ofenzivom koju su pokrenule partizanske postrojbe potpomognute
postrojbama ruske Crvene armije. Shvativši da je propast Nezavisne Države Hrvatske pitanje
dana, ustaško vodstvo na čelu s poglavnikom Antom Pavelićem, bojeći se partizanske osvete,
organiziralo je početkom svibnja 1945. masovno povlačenje oružanih postrojbi Nezavisne
Države Hrvatske prema Austriji s ciljem da se predaju zapadnim saveznicima. Zbjeg oružanih
postrojbi Nezavisne Države Hrvatske i hrvatskih izbjeglica, koji se kretao od Zagreba preko
Celja, Slovenj Gradeca i Dravograda zaustavile su kraj Bleiburga britanske postrojbe, a ubrzo
nakon toga opkolile su ih i pripadnici Jugoslavenske armije. Nakon što je britanski general
Patrick Scott prisilio 15.V.1945. u dvorcu Thurn-Valsassina izaslanstvo NDH pod vodstvom
generala Ive Herenčića i pukovnika Danijela Crljena da se predaju postrojbama Jugoslavenske
armije, po isteku roka predaje pripadnici Jugoslavenske armije otvorili su vatru po
zarobljenicima i izbjeglicama. Nakon razoružanja većinu su preživjelih izbjeglica britanske i
partizanske postrojbe deportirale na austrijsko-jugoslavensku granicu, gdje su ih preuzele
postrojbe Jugoslavenske armije. Po povratku u Jugoslaviju većina pripadnika oružanih snaga
Nezavisne Države Hrvatske koji su nosili ustaške odore bili su bez suđenja pobijeni na
području današnje Slovenije i sjeverozapadne Hrvatske (Dravograd, Maribor, Kočevski rog i
u drugim slovenskim i hrvatskim mjestima), dok su ostali zarobljenici, većinom pripadnici
domobranskih postrojba Nezavisne Države Hrvatske, bili u kolonama, ili tzv.
»četveroredima« natjerani na duge »marševe smrti« kroz čitavu Jugoslaviju tijekom idućih
nekoliko godina. Zbog surovog postupanja sa zarobljenicima ti su marševi poznati u literaturi
kao križni put. Iako su kolone hrvatskih ratnih zarobljenika bile u većem broju vođene pod
naoružanom pratnjom preko današnje sjeverozapadne Slovenije i Hrvatske, Slavonije,
Vojvodine i Srbije sve do jugoslavensko-grčke granice, manji broj kolona bio je vođen preko
sjevernih i središnjih dijelova Bosne i Hercegovine, i to uz rijeku Bosnu preko Doboja sve do
Sarajeva, te preko Jasenovca i Nove Gradiške do Kozare, gdje je izvršeno njihovo masovno
likvidiranje. Uz pripadnike oružanih postrojbi Nezavisne Države Hrvatske i hrvatske
izbjeglice, postrojbe Jugoslavenske armije su kraj Bleiburga pobile i zarobljene njemačke
vojnike te manji broj pripadnika njemačkih kolaboracionističkih političkih i vojnih
organizacija s područja prijeratne Kraljevine Jugoslavije (srpski četnici, slovenska Bela
garda). Prema izvješćima postrojba Jugoslavenske armije, kraj Bleiburga se predalo približno
95.000 vojnika bez civila. Procjenjuje se da je od toga broja pobijeno približno 60.000
ljudi. K. R.
Blum Emerik, inženjer, gospodarstvenik, političar (Sarajevo, 7. VIII. 1911 – Sarajevo, 24.
VI. 1984). Osnovnu i srednju školu završio je u Sarajevu. Diplomirao je elektrotehniku na
Sveučilištu u Pragu (1939). Potom je radio kao elektroinženjer u Direkciji državnih rudarskih
poduzeća u Sarajevu. U lipnju 1941. je, kao židov i napredni intelektualac, uhićen i sve do
1944. bio u ustaškim logorima u Gospiću, Pagu, Krapju, Jasenovcu te Staroj Gradišci, odakle
je pobjegao i priključio se NOB-u. Poslije II. svj. rata načelnik je u Ministarstvu industrije i
rudarstva BiH, glavni inženjer Generalne direkcije Elektroprivrede Jugoslavije, potom
generalni direktor Savezne direkcije za elektroprivredu, pomoćnik Ministra za elektroprivredu
Jugoslavije i predsjednik Saveznog komiteta za elektroprivredu. Nakon ukidanja saveznih
generalnih direkcija, Blum se vraća u Sarajevo i 1951. osniva Elektroprojekt, poduzeće za
projektiranje hidro- i termo-elektroenergetskih postrojenja koje je u početku zapošljavalo oko
70 radnika. Iz njega je nastao Energoinvest, jedno od najvećih poduzeća u bivšoj Jugoslaviji,
koje je u najvišoj razvojnoj fazi zapošljavalo oko 55.000 radnika, i u kojem je Blum ostvario
najveće poslovne rezultate. Zahvaljujući njegovoj viziji, znanju, upornosti i komunikaciji sa
svijetom, Energoinvest je bio jedno od vodećih poduzeća koje se temeljilo na suvremenim
načelima organizacije, orijentirano prema svjetskom tržištu. Poduzeće je posebno njegovalo
ulaganja u ljude i znanja.
Blum je oko 25 godina bio na čelu Energoinvesta, a nakon toga je savjetnik Uprave poduzeća
te potom predsjednik Skupštine grada Sarajeva (1981-83). Uz to, bio je politički vrlo aktivan.
U više saziva bio je član Centralnog komiteta SKBiH, poslanik Skupštine Bosne i
Hercegovine i Savezne skupštine, zatim član Predsjedništva Privredne komore BiH i drugih
političkih organizacija, kao i mnogih privrednih i naučnih asocijacija. Odlikovan je najvišim
jugoslavenskim odlikovanjima, među kojima i Nagradom AVNOJ-a. Nositelj je i više
inozemnih odlikovanja i priznanja: Vitez legije časti Francuske, Orden za zasluge Republike
Italije, Križ komandirskij Poljske, Orden nacional de Lion Common deur republike Senegal i
drugih. U rodnom Sarajevu jedna ulica nosi njegovo ime, a ispred upravne zgrade
Energoinvesta podignuto mu je spomen poprsje.
Ž. P.
Ovaj svezak obaseže 660 stranica enciklopedijskog formata te 1102 fotografije i
69 zemljopisnih i povijesnih karata i obuhvata građu od slova A – Đ.