Svezak 2.

 

HRVATSKA ENCIKLOPEDIJA BOSNE I HERCEGOVINE

DRUGI SVEZAK

Nakon objavljivanja prvog sveska te veoma povoljnih prikaza u elektronskim i
printanim medijima pristupilo se izradbi drugog sveska prikupljajući građu i
istražujući u knjižnicama i arhivima diljem BiH.
Uređivački tim se u nešto manjoj mjeri izmijenio zbog odlaska nekih od članova
u vječnost.

Drugi svezak su izradili i uredili:

GLAVNI UREDNIK
Jakov Pehar

ZAMJENIK GLAVNOG UREDNIKA
I IZVRŠNI UREDNIK
Marko Karamatić

KOORDINATOR
Ivan Lovrenović

POMOĆNICI GLAVNOG UREDNIKA
Ivan Anđelić, Vladimir Šoljić i Krešimir Regan

UREDNIŠTVO
Marko Babić, Radoslav Dodig, Vlatko Filipović, Serafin Hrkać, Robert Jolić, Marko
Karamatić, Dubravko Lovrenović, Luka Markešić, Božidar Matić, Ante Mišković, Snježana
Musa, Vjekoslava Sanković-Simčić, Franjo Topić i Tomo Vukšić

LIKOVNO-GRAFIČKI UREDNIK
Damir Jurica

UREDNIŠTVO ZA ILUSTRACIJE
Ivan Anđelić, Darko Rubčić

KORICE
Ivica Čavar

LOGOTIP HE BiH
Andrej Čavar

KARTE
Snježana Musa, Krešimir Regan

KARTOGRAFIJA
Tomislav Kaniški

INFORMATIČKA PODRŠKA
Marin Jurica, Marica Šagolj

LEKTURA
Nives Jurišić

KOREKTURA
Iva Klobučar, Srbić
Dubravka Šalić
Olgica Zidarić

TAJNIŠTVO
Marijana Marić
Marija Miličević

FOTOGRAFIJE
Josip Lovrenović, Marijan Karaula, Ćiril – Ćiro Raič, Dragan Resner, Gojko Sikimić, Foto-
arhivi: „BH Dani", „Crkva na kamenu", „Dnevni list", „Oslobođenje", „Svjetlo riječi",
„Večernji list"

UREDNICI STRUKA:

Agronomija Jure Beljo
Arheologija Marko Babić
Arhitektura Vjekoslava Sanković-Simčić
Botanika Dalibor Ballian
Zoologija Hrvoje Milošević
Crkvena povijest Tomo Vukšić
Egzaktne znanosti
(fizika, kemija, Slavenka Vobornik
geodezija, matematika)
Ekonomija Franjo Ljubić
Etnologija Astrida Bugarski
Film Vlatko Filipović
Filozofija Željko Pavić
Jezikoslovlje Ivo Pranjković

Geografija Snježana Musa
Glazba Ljubo Begić
Iseljeništvo Vladimir Šoljić, Tomislav Ćorić
Kazalište Dragan Komadina
Književnost Ivan Nujić
Likovna umjetnost Slavko Harni, Marko Karamatić
Medicina Ljubo Šimić, Dragan Babić
Novinarstvo Drago Marić
Politika Ivan Cvitković
Pomoćne povijesne
znanosti Radoslav Dodig
Povijest Vlatka Dugački
Pravo Božo Žepić
Prometne komunikacije Pavo Boban
Prosvjeta Mladen Bevanda
Religija Ivan Cvitković
Rudarstvo i energetika Fabijan Trubelja
Sociologija Ivan Cvitković
Sport Drago Kovač
Šumarstvo Dalibor Ballian
Tehničke znanosti
(strojarstvo, elektrotehnika
građevinarstvo) Ante Mišković
Veterinarstvo Ante Nevjestić
Vojništvo Franjo Boras

Drugi svezak obaseže članke (pojmove) od E – J i ima 710 stranica, 1093
fotografije te 27 povijesnih i zemljopisnih karata. Drugi svezak je tiskan
2016.godine u Grudama. Ponovno su prikazi elektronskih i printanih medija
veoma pozitivno ocijenili znanstveni i opće kulturni značaj djela. Održane su
promocije u Sarajevu, Mostaru, Osijeku, Splitu, Širokom Brijegu, Čapljini i
drugim mjestima diljem BiH.
(fotosi prikaza u printanim medijima i sa promocija)
Vrijedi prikazati kratak uvid u dio članaka (natuknica)

 

FILIPOVIĆ, Nikola, pedagog, sveuč. prof. (Posuški Gradac, 15. X. 1926 – Sarajevo, 21. V. 2001). Završio
Učiteljsku školu u Mostaru, a studij pedagogije na Filozofskom fakultetu u Beogradu (1958), gdje je doktorirao
tezom Vaspitna vrijednost literarnih pokušaja mladeži (1962). Nakon studija bio je predavač i upravitelj Političke
škole u Mostaru, a na Filozofskom fakultetu u Sarajevu asistent na katedri za filozofiju (1958-63) i na katedri za
pedagogiju docent (1963-68), izvanredni (1968-73) i redoviti prof. (1973-94). Obnašao je dužnost voditelja
katedre i Odsjeka za pedagogiju i psihologiju, prodekana i predsjednika znanstveno-nastavnog vijeća Filozofskog
fakulteta te prorektora Univerziteta u Sarajevu. Uz to, predavao je i na Muzičkoj akademiji i Fakultetu političkih

nauka u Sarajevu, Filozofskom fakultetu u Zadru i na Pedagoškoj akademiji u Ljubljani. Autor je udžbenika iz
didaktike sveučilišne nastave. Bio je predsj. Pedagoškog društva BiH i Saveza pedagoških društava Jugoslavije,
potpredsj.Socijalističkog saveza BiH, član i predsj. Predsjedništva SRBiH, predsj. Hrvatskog društva za znanost i
umjetnost u Sarajevu, gl. i odgovorni urednik časopisa Naša škola (1962-70) i biblioteke Kreativnost te član
uredništva Pregleda, Mosta i Redakcije za BiH u Enciklopediji Jugoslavije. Inicirao je pokretanje projekta Leksikon
Hrvata BiH, odnosno današnje Hrvatske enciklopedije BiH, u kojoj je bio koordinator projekta sve do smrti. Bavio
se pretežito didaktikom objavljujući radove u časopisima Naša škola, Pedagoška stvarnost, Porodica i dijete,
Odjek, Scientia pedagogica experimentalis, Pedagogija, Školski vjesnik, Pregled, Pedagoški rad, Survey, Most,
Učitelj, Hrvatska misao i dr. te u zbornicima Pedagoška teorija i praksa (Sarajevo 1977), Udžbenik u
suvremenoj nastavi (Sarajevo 1985), 100 godina učiteljstva u Bosni i Hercegovini (Sarajevo 1990), Hrvati u
Bosni i Hercegovini (Mostar 1995).
DJELA: Problem formiranja cjelovite ličnosti u socijalističkom društvu, Sarajevo 1963; Vannastavna aktivnost učenika,
Sarajevo 1963, ²1969, ³1980; Pregled radova objavljenih u »Našoj školi« od 1950. do 1964., Sarajevo 1965; Vaspitna
vrijednost literarnog stvaralaštva mladih, Sarajevo 1968; Stvaralaštvo u nastavi, Sarajevo 1969; Idejnost u nastavi, Sarajevo
1972; Didaktika, 1-2, Sarajevo 1977, ²1980; Teorija nastave, Sarajevo 1980; Osnovi didaktike i psihologije univerzitetske
nastave (koautor), Sarajevo 1982; Pedagoška misao Josipa Broza Tita, Sarajevo 1982; Mogućnost i dometi stvaralaštva
učenika i nastavnika, Sarajevo 1988. Ml. Bev.

 

FILM U BOSNI I HERCEGOVINI
Austrougarsko razdoblje (1878−1918).
Prikazivanje igranih filmova u BiH započelo je u obliku putujućih i polusatnih kinematografa za Austro-Ugarske Monarhije. To je razdoblje obilježilo gostovanje stranih vlasnika kinematografa: Angelo Curiel 27. VII. 1897. na Cirkuskom trgu u Sarajevu prikazuje filmove braće Lumière, iste god. gostuje Andrej Zlinsky, kao i Franz Josef
Oeser sa svojim »Edisonovim kazalištem«, a 1906. »Grand Elektro-bioskop« Johanna Bachmaiera prikazuje
filmove Jedna karnevalska noć, Očajanje jednog ostavljenog, Deset žena na jednog muškarca, Alkohol i tuberkoloza. Iste god. stiže na Cirkuski trg »Grand Elektro-bioskop Goler«, čiji je vlasnik bila Maria Goler, koji je 1912. izgorio. God. 1900. u Mostar stiže »Elektro bioskop teatar« Karela (Dragutina) Lifke i njegovog brata
Aleksandra, koji prikazuje filmove Borba bikova u Madridu, Najbrži amerikanski vlak, Indijanski ples, Priče iz
tisuću i jedne noći i ljubavnu dramu Kneginja Lujza od Saksonije sa grofom Žiron.
Prvi stalni kinematograf u Sarajevu bio je 1907. »Edison amerikan bioskop« vlasnika Giovannija Fabrisa. God.
1912. u Sarajevu s radom započinje prva namjenski izgrađena kino dvorana »Apolo Kino-Theatar« vlasnika
Alberta Metza i Pauline Walits, čime započinje proces izgradnje i otvaranja stalnih kina u BiH te se 1913. otvara
kino dvorana »Imperijal« u Napretkovoj palači u Sarajevu. God. 1906. u Mostaru Antonio Tiberio i Krešimir
Ančić pokreću pokretni kinematograf »Tiberio«, potom ljetno kino »Eden park«, a 1909. »Royal
Kinematograph« i kinematograf »Urania« (kasnije »Central«). Film kao atrakcija stiže u ostale veće gradove pa
se u Tuzli 1909. otvara prvi stalni kinematograf »Korzo« vlasnice Marije Dilni, u Bosanskom Brodu
»Kinematograf« vlasnika Rudolfa Vogla te u Bijeljini »Kinematograf« Jakoba Breitwiesera, koji je djelovao u
okviru hotela »Drina«. U Banjoj Luci prvi kinematograf pod nazivom »Edison« (kasnije »Luksor«) otvara
Ljubomir Dimitrijević, a 1921. s Antonijem Stefanovićem Cuparom pokreće kino »Balkan«.
U razdoblju do I. svj. rata repertoar filmova bio je jednak kao i ostalim dijelovima Austro-Ugarske Monarhije.
Prevladavali su dokumentarni filmovi i filmski žurnali, nijemi filmovi najčešće komičnog sadržaja uz koje je išla
glazb. pratnja orkestra, pijanista ili fonografa. Prikazivani su filmovi franc. kompanije »Pathé Frères«,
»Gaumont Film Company« i »Éclair«, a 1911-12. austr. i njem. filmovi, koji su bili iznajmljivani pri
zastupništvima u Beču i Pešti. Plakati i natpisi putujućih kinematografa bili su na njem. jeziku. Međunaslovi u
filmovima također su većinom bili na njemačkom, a rjeđe na hrvatskom, što je publici otežavalo praćenje radnje.
U Sarajevu su 1912. bile prikazivane Pathéove novosti iz Balkanskih ratova, a od poč. I. svj. rata na programu
prevladavaju njem., austr., šved. i mađ. filmovi, među kojima prevladavaju ratni propagandni igrani filmovi
(austr. film Der Landsturmann /Pučki ustaša/, čija se radnja događa na srp. bojišnici).

 

Bela (Vojtěch) Zitkowsky 1902. snimio je film Bosna i Hercegovina, a franc. poduzeće »Pathé Frères« 1902-03. snima film o boravku cara Franje Josipa I. u BiH i filmove u Mostaru. God. 1906. snimatelj McKenzie i novinar Harry De Windt za brit. filmsko poduzeće »Charles Urban« snimaju seriju filmova Preko Balkana sa snimci a Sarajeva i Mostara. Nakon austrij. aneksije BiH nastaje film Balkanska kriza, kao i filmovi o Sarajevu, Jajcu i rijeci Plivi. Louis Pitrolf de Beery također snima filmove o BiH, dok Félix Mesguich snima u Sarajevu, Jajcu i Mostaru. Pionir filma u BiH je Antun Valić, koji je snimio film Svečano otvaranje Napretkova doma u Sarajevu (1913), Ustoličenje reis-ul-uleme (1914), Socijalistička proslava 1. maja 1914. u Sarajevu, koji se smatraju prvim domaćim filmovima, kao i neke od kadrova Sarajevskoga atentata na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda 1914, koji predstavljaju pov. filmski dokument tog čina. Za I. svj. rata snimani su u BiH dokumentarni filmovi o stanju na bojišnici, a 8. VI. 1918. Filmsko odjeljenje Ratnog štaba za štampu snima film Pedesetgodišnji sveštenički jubilej Nadbiskupa Dr. Štadlera u Sarajevu, koji nije sačuvan.

Međuratno razdoblje (1918−1941).
Iako se u Kraljevini SHS, odn. Kraljevini Jugoslaviji, filmska djelatnost sporo i neravnomjerno razvijala, film je
postao najpopularniji oblik zabave za sve slojeve naroda.
God. 1920. osnovano je »Kinema« d.d. za kinematografski obrt u vlasništvu Metodija Kuića, koji je otkupio kina
»Apolo« i »Imperijal« u Sarajevu, u kojima je sred. 1930-ih instalirao ton-aparaturu, a društvo se bavilo
distribucijom filmova. U međuratnom razdoblju na prostoru BiH snimljeno je oko 60 filmova (3 strana igrana
filma, više dokumentarnih i dijelovi filmskih žurnala, dok su prostori BiH korišteni u više stranih filmova). U
Mostaru i okolini snimljeni su 1919. nijemi filmovi u režiji Roberta Michela Kopač blaga od Blagaja (Der
Schatzgräber von Blagaj), koji je iste god. prikazan u zagrebačkom kinematografu »Metropol« i čija se jedna
filmska kopija nalazi u Kinoteci BiH u Sarajevu, i Vila von Narenta (Vila od Neretve). U Sarajevu je 1924.
sniman tonski film Thamar, das Kind der Berge (Tamara, dijete planina) u režiji Roberta Dinesena (gl. uloga
Lya De Putti). Tonski film Blutsbrüder / Bosniaken (Pobratimi / Bosanska rapsodija) nastao je 1935. kao djelo
njem. režisera Johanna Alexandera Hübler-Kahla. Pojedine su scene snimane tijekom 1934. u Sarajevu, Mostaru,
Stocu, kao i filmskim atelijerima u Berlinu. Gl. uloge igraju Brigitte Horney, Carl Esmond i Attila Hörbiger,
velika imena iz povijesti njem. kinematografije. Brojni strani snimatelji snimali su dokumentarne filmove u BiH.
Amer. poduzeće »MGM« snimilo je 1929. tonski film Staro Sarajevo. Film Slike iz Bosne i Hercegovine snimio
je »Lloyd Film A.G.« 1930, od kojeg je sačuvan samo dio koji prikazuje Hercegovinu. Na zahtjev vlade
Kraljevine Jugoslavije 1932. snimljena je turistička razglednica Lepa naša domovina, kojom su obuhvaćeni
Sarajevo, Mostar, Blagaj, Travnik, Jajce, Banja Luka, Kiseljak te nar. nošnje i običaji. Iste god. Josip Novak
snima Simfoniju vode o vodopadu u Jajcu, a 1930-ih Špiro Bocarić amaterski snima kraće dokumentarne filmove
o gradovima Banjoj Luci, Derventi, Doboju, Maglaju, Tešnju i planini Borje, kojima je obuhvatio i kult. baštinu
tih krajeva. Fotograf Nikola Drakulić je 1937, s Edom Ljubićem i Macom Trlin u gl. ulogama, režirao i snimio
prvi zvučni kratkometražni igrani film Ljubav u Sarajevu, čiji je tonski snimatelj bio Sergije Tagatz iz Zagreba.
Film se čuva u arhivu Kinoteke BiH.

Prvi filmski časopisa Filmska revija izdavan je 1925-26. godine u Sarajevu. Uređivao ga je Radmilo Grđić, koji je također bio urednik rubrike o filmu u časopisu Jugoslovenska pošta. Začetnikom teorije filma u BiH smatra se Safet Krupić, koji je objavio nekoliko studioznih eseja o filmskoj umjetnosti.

II. svjetski rat (1941−1945).

Osnutkom NDH u travnju 1941, odlukom Ravnateljstva za film veliki broj bh. kinematografa i poduzeća stavljen je na raspolaganje novoosnovanom poduzeću »Hrvatski slikopis«. U tom su razdoblju na repertoaru dominirali igrani filmovi uvezeni iz Njemačke, Italije, Češke, Mađarske, prije kojih su prikazivani filmski njem. žurnali Deutsche Wochenschau, tal. Luce i domaći Hrvatski slikopisni tjednik, u kojem je 1942. prikazan Posjeta Poglavnika Ante Pavelića Bosni. U ljeto 1944. u Banjoj Luci održana je premijera prvog hrv. dugometražnog zvučnog igranog filma Lisinski u režiji Oktavijana Miletića. Na području koje je bilo pod kontrolom
partizanskoga pokreta od 1944. prikazuju se brit. i amer. filmski žurnali Free World News i sovj. dokumentarni filmovi.
Na području BiH snimane su posljedice savezničkog bombardiranja Sarajeva, ali i vjerske svečanosti poput
proslave Antunova u Sarajevu, Ramazana i Kurban-bajrama te rad u rudniku boksita u Mostaru i čaršija u
Bihaću. God. 1942. snimljen je srednjometražni ratni dokumentarni film Straža na Drini u režiji Branka
Marjanovića. Sastojao se od tjednih filmskih žurnala proizvedenih za propagandne potrebe NDH te je prikazivao
borbe ustaških i domobranskih jedinica protiv partizana i četnika u ist. Bosni. Na Filmskom festivalu u Veneciji
1943. dobio je nagradu za najbolji dokumentarni film. Nakon sloma NDH film je završio u »bunkeru«, iako su
neki njegovi dijelovi kasnije korišteni u jugoslav. dokumentarnim i igranim filmovima i TV-serijama. Max
Slade, prvi saveznički snimatelj koji je došao na oslobođeno područje, u svibnju 1944. snimio je Josipa Broza-
Tita s britanskim oficirima ispred pećine u Drvaru u kojoj je bio smješten Vrhovni štab. Snimke su prikazane iste
god. u sastavu filmskog žurnala kuće »Fox«, pod naslovom First movies of Gen. Tito. Također je značajan film
Njih 900 o evakuaciji ranjenika sa Glamočkog polja, koji je režirao Francis Berges, kao i snimke sovjetskog
ratnog reportera Solomona Kogana. Filmska ostvarenja partizanskog snimatelja Antona (Harry) Smeha nalaze se
u Filmskim novostima (br. 6), pod nazivom Doček VI divizije u Sarajevu i AFŽ Sarajevo.
Socijalistička Jugoslavija (1945−1992).

Nakon II. svj. rata u Sarajevu se 1945. osniva Podružnica za film kao dio Državnoga filmskog poduzeća sa
sjedištem u Beogradu (od 1946. Poduzeće za raspodjelu filmova), čiji je prvi direktor bio Moni Finci, a
upravljalo je svim kinima, distributerima, proizvodnjom filmova, radionicama foto, kinotehničkih i
radiotehničkih usluga u Republici BiH. God. 1947. osniva se Komitet za kinematografiju BiH kao
administrativno operativno rukovodstvo svih filmskih privrednih organizacija. Iste god. Komisija osniva
poduzeće za proizvodnju filmova »Bosna film« u Sarajevu. Direktorica je bila Sida Marjanović, tehnički direktor Salem Resulović, a umj. voditelj Slobodan Jovičić. Prva kamera u »Bosna film» stiže 1948, a iduće je god. nabavljena tonska kamera »DIXI« kojom je Albert Pregernik napravio prvu sinkronizaciju mjesečnika broj 16.

Pokrenut je prvi laboratorij na ručni pogon za razvijanje negativa, a počinje sa radom i kopirka te se snimljeni materijali razvijaju i kopiraju u Sarajevu. God. 1956. »Bosna film« se dijeli na »Bosna film« za proizvodnju, »Filmski studio Sarajevo« za tehničku obradu i izradu filmova i »Foto film«, laboratorij za obradu filmske trake.
Ustanove se ponovno objedinjuju 1963, a 1975. preuzima ih »Sutjeska film.« Filmski atelijer u Jagomiru otvoren
je 1950, a njegovi su kapaciteti bili predviđeni za realizaciju tri igrana filma godišnje. Udruženje filmskih
radnika BiH osnovano je u Sarajevu 11. VI. 1950. Prva predsjednica bila je Sida Marjanović, a tajnik Pjer
Majhrovski.
U Sarajevu 1953-2007. djeluje poduzeće »Kinema« za nabavku, iznajmljivanje i prikazivanje filmova, a
povremeno se bavilo i produkcijom. God. 1953. osniva se »Studio film« za proizvodnju filmova, koje se 1957.
priključuje »Bosna filmu«. Poduzeće ponovo započinje sa samostalnim radom 1967. pod direktorom
Sejfudinom Tanovićem-Babom. Kao i »Bosna film« pripaja se »Sutjeska filmu«, koje se bavilo proizvodnjom
svih vrsta filmova i pružanjem tehničkih usluga te je bilo jedini producent u BiH do 1986. »Prosveta film«,
ustanova za proizvodnju i distribuciju kulturno-obrazovnog i prosvjetnog filma u BiH djelovala je 1955-67.
Osnivačka skupština Samoupravne interesne zajednice (SIZ) za kinematografiju održana je 26. XII. 1979. s
ciljem suradnje u svim segmentima kinematografije. Za prvog predsjednika izabran je Vefik Hadžismajlović, a
skupština je djelovala do 1990. godne.

»Gradski bioskopi« (kasnije »Sarajevo film«) osnovani su 1950. sa ciljem modernizacije gradskih kina oštećenih
u ratu, a rezultat tih aktivnosti je instaliranje uređaja za prve sinemaskopske filmove u kinu »Partizan« (bivši »Apolo«). U listopadu 1962. osnovano je jedinstveno poduzeće za prikazivanje filmova »Sarajevo film«, s ciljem stvaranja boljih uvjeta za prikazivanje filmova. Udruženje reproduktivne kinematografije SR BiH i SR Crne Gore (Udruženje prikazivača) osnovano je 1970. sa ciljem unapređenja radnih organizacija za prikazivanje filmova, iz čega je proizašlo poduzeće »Forum« u Sarajevu, koje je okupilo sve kinematografe u BiH.
»Muzej filma-Dvorana jugoslavenske kinoteke« započeo je s radom 1963, a filmovi su stizali iz »Jugoslavenske kinoteke« iz Beograda. God. 1980. priključena je »Sutjeska filmu«. »Fotokino-savez BiH« započinje sa radom 1950. sa ciljem razvoja kinoamaterizma, a 1963. se osamostaljuje u »Kino-savez« s ciljem širenja filmske
kulture i izdavanja biltena Mogućnosti ekrana. »Kino-savez« je organizirao republičku smotru pionirskog filma
u cilju promoviranja filmskoga stvaralaštva mladih. U okviru njegova djelovanja vršilo se dopunsko obrazovanje
nastavnika i amaterskih instruktora filma, a od 1963. putem filmskih škola, kojima je od 1968. upravljao
Miroslav Vrabec, tajnik bio Teufik Bušatlić, a suradnik Sveto Erceg. Pomoć pri organizaciji pružio je Nikola
Marušić, direktor »Prosveta filma«, i njegove suradnice Olivera Olja Varagić i Milica Tanović. »Kino-savez
BiH« prestao je s radom 2005. Kinoamateri su dobili niz prestižnih priznanja, a iz okrilja amaterizma stasali su
profesionalni autori na filmu Nikola Stojanović, Mirko Komosar, Ivica Matić, Gordana Ćećez, Sulejman
Kupusović, Vejsil-Vesko Kadić, Slavenko Bojović, Ahmet Imamović-Adi, Amir Hadžidedić.
Filmski mjesečnik počeo se izdavati 1947, a 1956. počinju se izdavati Filmske vijesti, koje je uređivao Nikola
Marušić. U prosincu 1967. članovi Kino kluba »Sarajevo« Nikola Stojanović, Mirko Komosar, Velimir
Stojanović, Zlatko Lavanić i Amir Hadžidedić pokrenuli su časopis Sineast.

Prvi igrani dugometražni film u BiH bio je Major Bauk, snimljen 1951. prema scenariju Branka Ćopića u režiji Nikole Popovića. Iste god. snimio je Boško Kosanović prvi kratkometražni igrani film Na granici. Najveći dio filmova nastao je na temu ratnih zbivanja: Šolaja (1955) Vojislava Nanovića, Kapi, vode, ratnici (1962) Živojina Pavlovića, Kozara (1962) Veljka Bulajića, Konjuh planinom (1966) Fadila Hadžića, Diverzanti (1967) Hajrudina Krvavca, Bitka na Neretvi (1969) Veljka Bulajića, Plamen nad Jadranom (1969) Stjepana Čikeša, Klopka za
generala (1971) Miomira Stamenkovića, Valter brani Sarajevo (1972) Hajrudina Krvavca, Sutjeska (1973) Stipe Delića, Doktor Mladen (1975) Midhata Mutapčića. Među filmove političke tematike ubrajaju se Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji (1971) i Slike iz života udarnika (1972) Bahrudina (Bate) Čengića, a u filmove o svakodnevnici Hanka (1955) Slavka Vorkapića, Horoskop (1969) Bore Draškovića, Moja strana svijeta (1969) Vlatka Filipovića, Miris dunja (1982) Mirze Idrizovića. Najplodonosnije razdoblje bh. igranog filma 1980-ih  obilježili su filmovi Žena s krajolikom (1975) Ivice Matića, Prkosna delta (1980) Vesne Ljubić, Sjećaš li se Dolly Bell (1982), Otac na službenom putu (1985) i Dom za vješanje (1988) Emira Kusturice i Kuduz (1989) Ademira Kenovića.
Igrani filmovi iz BiH i njihovi autori dobili su brojna domaća i međunarodna priznanja. Uzavreli grad Veljka
Bulajića dobitnik je »Zlatne arene« za film i »Zlatne arene« za scenarij 1961. u Puli. Njegova Kozara dobitnik je
»Velike zlatne arene« za režiju 1962, »Zlatne medalje« u Moskvi i nagradu kritike u New Delhiju 1962. Za
Kozaru su »Zlatnu arenu« za scenarij dobili Ratko Đurović i Stevan Bulajić, glumica Olivera Marković dobila je
nagradu za ulogu Anđe, Bata Živojinović za ulogu Šorge, a Dragomir Felba diplomu za glumačku kreaciju
tužbalice. Bulajić je također dobio »Srebrnu arenu« za režiju za Atentat u Sarajevu 1976. Nagradu publike
»Jelen« na Pulskom festivalu 1967. dobili su Diverzanti Hajrudina Krvavca. Radmila Andrić dobila je 1969.
»Zlatnu arenu« za ulogu Ivanke u filmu Moja strana svijeta redatelja Vlatka Filipovića. Zoranu Hristiću pripala
je »Zlatna arena« za glazbu u filmu Horoskop Bore Draškovića. Boris Dvornik dobio je »Zlatnu arenu« za glumu
1969. u Mostu Hajrudina Krvavca. God. 1972. Krvavac je dobio »Srebrnu arenu« za režiju za film Valter brani
Sarajevo, a 1979. »Srebrnu arenu« za režiju za Partizansku eskadrilu. »Zlatnu arenu« za scenografiju dobio je

Miodrag Nikolić za film Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji redatelja Bahrudina (Bate) Čengića, koji je
1971. osvojio »Srebrnu arenu« za režiju. Vlastimir Gavrik dobio je »Zlatnu arenu« za scenarij za film Dan duži od godine (1971) redatelja Branimira (Tori) Jankovića. Kornelije Kovač dobio je »Zlatnu arenu« za glazbu u filmu Bez (1972) redatelja Miše Radivojevića. Sutjeska Stipe Delića 1973. osvojila je »Zlatnu arenu« za film, »Brončanu arenu« za režiju i nagradu publike »Jelen«. Derviš i smrt Zdravka Velimirovića dobio je »Srebrnu arenu« za film i »Zlatnu arenu« za režiju 1974. Za isti film Nenad Jovičić osvojio je »Zlatnu arenu« za fotografiju, a Vlastimir Gavrik »Zlatnu arenu« za scenografiju. Iduće god. Ljuba Tadić dobio je »Zlatnu arenu« za glumu u filmu Doktor Mladen Midhata Mutapčića. »Zlatnu arenu« za kostimografiju stekao je Hasan Sućeska za Ljubav i bijes Bakira Tanovića. God. 1981. »Zlatnu arenu« za masku osvojili su Berta Meglič i Šukrija Šarić za Gaziju Nenada Dizdarevića. Miris dunja Mirze Idrizovića 1982. dobio je »Zlatnu arenu« za scenarij. Adem Ćejvan dobio je »Srebrnu arenu« za glumu u Lisicama Krste Papića 1970, Zijah Sokolović nagradu epizodisti 1982. za Zadah tela Živojina Pavlovića, a Miki Manojlović »Zlatnu arenu« za ulogu Oca 1985. u Kusturičinom Ocu na službenom putu. Za istu ulogu Manojlović je dobio nagradu »Car Konstantin« na Festivalu glumačkih ostvarenja u Nišu. Emir Kusturica dobio je »Zlatnu arenu« u Puli i »Zlatnu palmu« u Cannesu 1985. za film Otac na službenom putu (koji je iste god. bio nominiran za »Oscara«), nagradu za režiju u Cannesu i
»Guldbagge« nagradu za najbolji strani film za Dom za vešanje 1988. te »Zlatnog lava« u Veneciji 1981. i nagradu kritike na São Paulo film festivalu za Sjećaš li se Dolly Bell. Za isti film Abdulah Sidran dobio je »Zlatnu arenu« za scenarij u Puli. Toma Janić je za soc. dramu Crni biseri nagrađen u sekciji omladinskog filma u Canesu 1959. Žena s krajolikom Ivice Matića dobila je nagradu međunarodnog žirija kritike u Monte Carlu 1975.
Dokumentarni, kratkometražni filmovi i animirani na području BiH oslikavali su iz autorskog ugla život, koji se
odvijao u poslijeratnom razdoblju industrijalizacije, migracije stanovništva iz sela u gradove, emancipacije i
edukacije, novoga društv. sustava i čovjeka u njemu. Prvi dokumentarni kratkometražni film o izgradnji i
otvaranju pruge pod nazivom Omladinska pruga Šamac-Sarajevo snimljen je 1947. Pisci scenarija i redatelji su
bili Sida Marjanović i Slobodan Jovičić, a snimatelji Jan Beran, Aleksandar Vesligaj i Vitomir Stašević. Poč.
1948. osnovana je Redakcija filmskog mjesečnika, čiji je urednik bio Pjer Majhrovski, a do kraja 1949.
snimljena su 34 mjesečnika s temama o industrijalizaciji, društvenom preobražaju, borbi starog i novog i sl. I. i
II. festival jugosl. dokumentarnog filma održani su u Sarajevu 1954. i 1955. U Tuzli je 1968. održan I. festival
dokumentarnoga filma na kojem se dodjeljivala nagrada »Husinjski rudar«. Ranko Stanišić je za kratki film
Dobro došli u Sarajevo dobio I. nagradu na Festivalu turističkog filma u Karlovým Varyma. Jedan dan u Raiku
Maksima Zlatka Lavanića dobio je nagradu »Zlatni zmaj« na Festivalu kratkometražnog filma u Krakovu 1976.
Najznačajnija filmska ostvarenja nastala su u okviru »Sarajevske škole dokumentarnog filma« te su dobila niz
nagrada i priznanja u Oberhausenu, Veneciji, Moskvi, Krakovu, Tuzli, kao i na Jugoslavenskom festivalu
dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu. U značajna dokumentarna ostvarenja ubrajaju se Dva
zakona (1960) Vefika Hadžismajlovića, Čovjek bez lica (1961) Bahrudina (Bate) Čengića, Djeco čuvajte se
(1961) Hajrudina Krvavca, Osmjeh 61 (1961) Dušana Makavejeva, Sarajevska hagada (1961) Slobodana
Jovičića, Vitez bodljan (1963) Mustafe Kapidžića, Sljeme za tljeme (1964) Midhata Mutapčića, Ćuprije (1965)
Bakira Tanovića, U zavjetrini vremena (1965) Vlatka Filipovića, Sarajevo 45-65 (1965) i Smjena (1966) Vefika
Hadžismajlovića, Djeca iz pakla (1967) Suada Mrkonjića, Teferič (1967) i Čančari (1967) Midhata Mutapčića,
Đaci pješaci (1967) i Neka druga ruka (1967) Vefika Hadžismajlovića, Hop-jan (1968) Vlatka Filipovića,
Nasljeđe (1968) i Vaga (1968) Bakira Tanovića, Zemlja neretljanska (1968) Vlatka Filipovića, Ime čovjeka
(1969) i Kesonci (1969) Bakira Tanovića, Most (1969) Hajrudina Krvavca, Vojnici oktobra (1969) Žike Ristića,
Carski dan (1969) Milutina Kosovca, Šljemovi (1969) Žike Ristića, U kuhinji (1969) Nikole Stojanovića, U
kafani (1969) Vefika Hadžismajlovića, Vranduk (1970) Mehmeda Fehimovića, Nada (1970) Midhata
Mutapčića, Priča o Aliji (1970) Suada Mrkonjića, Ipak jedan grad (1970) i Ukroćeni bukovi (1970) Žike
Ristića, Sanjari (1971) Vefika Hadžismajlovića, Za dan, za godinu (1971) Bakira Tanovića, Crne bašte (1972)
Petra Ljubojeva, Na objedu (1972) Vefika Hadžismajlovića, Fasade (1972) Suada Mrkonjića, Na Drini ćuprija
(1973) i Pjeskari (1973) Žike Ristića, Ugljari (1973) Vefika Hadžismajlovića, Stanarsko pravo lagumaša Safera
(1974) Petra Ljubojeva, Mrakovica (1974), Kolo života (1974) i Put u život (1975) Suada Mrkonjića, Hahari
(1975) Nikole Stojanovića, Djevojački snovi (1975) Mirjane Zoranović, Okruženi grad (1975) Ratka Orozovića,
Život je lijep / Atalanta (1976) Bahrudina (Bate) Čengića, Jedan dan Raiku Maksima (1976) Zlatka Lavanića,
Kao da neko kuca (1977) Vefika Hadžismajlovića, Misija Ismeta Kozice (1977) Petra Ljubojeva, Kasabe (1977)
Mirze Idrizovića, Penjači (1978) Ranka Stanišića (1979), La Paloma (1979) Mirze Idrizovića, Hiljadu ruku
jedna snaga (1979) Ranka Stanišića, Čin (1980) Nikole Stojanovića, Čovjek sa satom (1981) Bahrudina (Bate)
Čengića, Premijera (1981) Mirjane Zoranović, Priče iz Pariza (1982) Zlatka Lavanića, Dome slatki dome (1983)
Mirka Komosara, Revizor (1983) i Ana (1984) Mirjane Zoranović, Brak radnika (1985) Miroslava Mandića-
Ćire, Dva vremena u jednom prostoru (1985) Nikole Stojanovića, EKG (1985) Nedžada Begovića, Oni (1985)
Mirjane Zoranović, Plus, minus – jedan (1986) Benjamina Filipovića, Žene sa rijeke (1986) Mirjane Zoranović,
Živi transport (1988) Vuka Janića, Ram za sliku braće Ramić (1988) Petra Ljubojeva, Pričam ti priču (1988)

Darka Predanića, Zlatni ramovi braće Bocarić (1988) Vefika Hadžismajlovića, Kruh naš svagdanji daj nam
danas (1989) Vlatka Filipovića, Margina 88 (1988) Šahina Šišića, Proces (1989) Petra Ljubojeva.
Na Jugoslavenskom festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu nagrade za najbolji film
dobili su Bato Čengić za Čovjek sa satom 1981. i Zlatko Lavanić za Priče iz Pariza 1982. Na istom festivalu I.
nagrade za režiju osvojili su 1964. Vlatko Filipović za film u Zavjetrini vremena (koji je dobio i I. nagradu za
scenarij), 1967. Midhat Mutapčić za Čančare i 1970. za Nadu, 1975. Suad Mrkonjić za Put u život, 1976. Bato
Čengić za Život je lijep, 1977. Mirza Idrizović za Kasabe, 1980. Nikola Stojanović za Čin, 1983. Mirko
Komosar za Dome, slatki dome, a 1984. Mirjana Zoranović za film Ana. II. nagradu za režiju dobio je 1966.
Bakir Tanović za film Kesonci, 1962. Petar Ljubojev za Crne bašte i 1977. za Misiju Ismeta Kozice, 1973. Vefik
Hadžismajlović za Ugljare, 1974. Suad Mrkonjić za Mrakovicu, 1976. Zlatko Lavanić za Jedan dan Raiku
Maksima, 1978. Ratko Orozović za Okruženi grad, 1979. Mirza Idrizović za La paloma, a III. nagradu za režiju
Hajrudin Krvavac za Djeco, čuvajte se. Bakir Tanović dobio je 1962. I. nagradu za kameru za Osmeh 61 Dušana
Makavejeva. Iste nagrade dobili su 1968. Đorđe Jolić za Hop-jan Vlatka Filipovića, 1973. Aleksandar Vesligaj
za Pjeskare Bakira Tanovića, 1976. Danijel Šukalo za Hrabri Nikole Stojanovića, 1978. Ognjen Miličević za
Penjače Ranka Stanišića, 1983. Mustafa Mustafić za Revizor Mirjane Zoranović i 1984. za film Ana iste
redateljice. Miroljub Dikosavljević dobio je II. nagradu za kameru za Kanjon Tare Žike Ristića 1957, a 1961.
Đorđe Jolić za Čovjek bez lica Bate Čengića. Jan Beran dobio je 1968. III. nagradu za kameru za film Unom
rijekom, koji je sam režirao.
U »Sutjeska filmu« proizvedeno je više animiranih filmova, među koje se ubrajaju lutkarski film Ne diži nos
(1961) Saše Dobrile, Izlog (1962) Vefika Hadžismajlovića, Mis Zelengrada (1962) Hajrudina Krvavca.
Animirani film Znanje za putovanje (1962) realizirao je Branko Ranitović, dok je autor reklamnih crtanih
filmova bio Zlatko Šešelj. Snimani su i informativno-propagandni i reklamni filmovi za potrebe industrije
(»Energoinvest«, »Unis«, »Upi« i dr.) i za pojedine gradove (Sarajevo, Banja Luka, Bosanski Brod, Trebinje i
dr.)

 

Suvremena kinematografija.
Pretvaranju bh. kinematografije u perspektivnu i prepoznatljivu kulturno-umjetničku, ali i gospodarsku granu
pripomoglo je osnivanje Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu 1981. s Odsjekom za glumu. God. 1989.
otvoren je Odsjek za režiju, 1994. Odsjek za dramaturgiju, a 2010. godine Odsjek za produkciju. U Banjoj Luci
je 1998. osnovana Akademija umjetnosti, čiji se Odsjek dramske umjetnosti odvija u područjima glume,
dramaturgije, televizije, montaže i režije. Iste je god. s radom započela Akademija dramskih umjetnosti u Tuzli
sa studijskom grupom za glumu, a 2003. je osnovana grupa za produkciju. Sarajevska filmska akademija
osnovana je 2010. u sklopu sarajevske Škole nauke i tehnologije.
»Kinoteka BiH«, kojom su objedinjene arhivska i prikazivačka djelatnost, s radom je započela 1994. God. 2008.
osniva se Filmski centar, kojem se pripaja bivši »Sutjeska film«. Nastaje niz privatnih producentskih kuća:
»Forum«, »Bosna film«, »Deblokada«, »Depo«, »Dokument«, »Fist Sarajevo«, »Flash«, »Hevt«, »Inat
production«, » Ink grup«, »Mamafilm«, »Mea film«, »Mebius film«, »Porta Mostar«, »Prime time«, »Refresh
production«, »Saga«, »Scca/pro.ba«, »Studio Neum«, »Viamedia/ pixel«, »Virtual images production«, »Xy
Films« i »Organization Q« i dr. Na Palama kraj Sarajeva 1992. je osnovan »Srna film«, koji je 2011. prerastao u
»Kinoteku Republike Srpske«.
U sastavu Ministarstva za kulturu i sport Federacije BiH od 2002. djeluje Fondacija za kinematografiju Sarajevo
s ciljem pružanja podrške razvoju bh. kinematografije, poticanja filmske proizvodnje, čuvanja i prezentiranja
arhivske i filmske građe, podrške organiziranju filmskih manifestacija i autorima, institucijama, udruženjima u
području kinematografije, razvijanju projekata naučno-istraživačkog karaktera, edukaciji i stručnom
usavršavanju kadrova i prilagođavanju filmske produkcije novim tehnološkim dostignućima. Predsjednik
upravnog odbora Fondacije je Amer Kapetanović, a članovi su Ivo Čolak i Jovan Marjanović. Nekadašnja kina
u Sarajevu se zatvaraju te se na mjestu kina »Kozara« u Banjoj Luci 2000. otvara multipleks »Palas«, na mjestu
kina »Dubrovnik« u Sarajevu se 2009. otvara multipleks sa »Cinema City«, dok multiplex »Ekran« pokreće u
Zenici.
Sarajevo film festival, prvi put održan za ratnih zbivanja 1994, izrastao je u značajan regionalni i internacionalni
festival, na kojem se dodjeljuje nagrada »Srce Sarajeva«. U okviru festivala održava se od 2006. program BH
film, koji predstavlja kratke, dokumentarne i igrane filmove iz BiH, s ciljem promocije bh. kinematografije, koji
su snimljeni u protekloj godini. Program je organiziran u suradnji sa Udruženjem filmskih radnika BiH, sa ciljem
promoviranja filmskih autora, redatelja, scenarista i glumaca, i kao podrška domaćoj produkciji i distribuciji
filmova. Mediteran film festival dokumentarnog filma nastao je na Širokom Brijegu 1999. te prerastao u
značajnu regionalnu smotru filmova. Dani hrvatskog filma u Orašju odvijali su se 17. put u 2012. godini, a
repertoar čine filmovi tekuće produkcije iz Hrvatske i BiH. Međunarodni festival animiranog filma u Neumu
(NAFF) održava se od 2006. godine, kao i filmski festival »Pravo ljudski« u Sarajevu. Od 2007. održavaju se
Dani filma u Mostaru, Festival kratkog filma »Srebrena traka« u Srebrenici, Međunarodni festival kratkoga filma
»Kratkofil plus« u Banjoj Luci, Filmski festival dokumentarnog i kratkog filma međunarodnog karaktera »Prvi

kadar« u Istočnom Sarajevu. Internacionalni festival studentskog filma »Dukafest« održava se od 2008. u Banjoj
Luci, gdje se održava i Međunarodni festival animiranog filma, dok se Festival kratkog filma prikazuje u Stocu.
U Tuzli je 2012. održan I. Tuzla film festival, na kojem se dodjeljuje nagrada »Vila«.
U BiH su, od 1951. kad je snimljen Major Bauk, snimljena 134 igrana filma. U značajnije igrane filmove novijeg
razdoblja ubrajaju se Gluvi barut (1990) Bahrudina (Bate) Čengića, Praznik u Sarajevu (1991) Benjamina
Filipovića, Savršeni krug (1997) Ademira Kenovića, Ničija zemlja (2001) Danisa Tanovića, Rimejk (2002) Dine
Mustafića, Gori vatra (2003) i Kod Amidže Idriza (2004) Pjera Žalice, Ljeto u zlatnoj dolini (2003) Srđana
Vuletića, Go West (2005) Ahmeda Imamovića, Grbavica (2006) Jasmile Žbanić, Mama i tata (2006) Faruka
Lončarevića, Armin (2007) Ognjena Sviličića, Teško je biti fin (2007) Srđana Vuletića, Snijeg (2009) Aide Begić,
Buick Rivera (2009) Gorana Rušinovića, Jasmina (2010) Nedžada Begovića, Belvedere (2010) Ahmeda
Imamovića, Halimin put (2012) Arsena Ostojića, Djeca (2012) Aide Begić. Među dokumentarne filmove
ubrajaju se Halda (1991) Vuka Janića, Iluzionisti (1991) Vesne Ljubić, Ikar (1991) Midhata Ajanovića, Stablo,
gizela i klinci (1992) Nedžada Begovića, Akt svjesnog na putu u beskonačno (1992) Vejsila Kadića-Veska,
Izlazak u javnost (1992) Šahina Šišića, Ljeto sam proveo (1992) Zorana Masića i Miodraga Tarane, Umprowar
(1993) Milenka Jovanovića, Četvrti dio mozga (1995) Nenada Dizdarevića, Kako ubiti Griega u Sarajevu (1995)
Vlatka Filipovića, MGM (1995) Pjera Žalice, Mirze Idrizovića i Nune Arnautalića, Egzodus ponovo (1996)
Snježana Lalovića, Savo vodo (1997) Dragana Elčića, Noć je, mi svijetlimo (1998) Jasmile Žbanić, Kraj doba
neprijatnosti (1998) Pjera Žalice, Prvo smrtno iskustvo (1998) Aide Begić, Provokator (1998) Nedžada
Begovića, Kardinal od Bosne i Hercegovine (1998) Vlatka Filipovića, Palio sam noge (2000) Srđana Vuletića,
10 minuta (2002) Ahmeda Imamovića, koji je dobio nagradu Europske filmske akademije »Felix« i Sarajevo
film festivala za najbolji kratki film.
Udruženje filmskih radnika BiH od 2004. dodjeljuje nagradu »Ivica Matić«, koju su dobili Srđan Vuletić,
Mensud Arslanović (postumno), Jasmila Žbanić, Gojko Šipovac, Vlatko Filipović, Aida Begić, Elma Tataragić,
Aziz Arnautović, Vefik Hadžismajlović, Pero Burić i Srđan Šarenac. Najznačajniju svjetsku nagradu »Oscar« za
strani film van engleskog govornog područja dobio je Danis Tanović za film Ničija zemlja. Također je osvojio
nagradu za najbolji scenarij u Cannesu, nagradu za najbolji film i nagradu publike na Sarajevo film festivalu,
nagradu za najbolji film i nagradu publike na Festivalu na Paliću, nagradu za najbolji film Motovun film
festivala kao i na festivalu Manaki Brothers, nagradu Jury Grand Prix na Berlinaleu kao i nagradu FIPRESCI
Međunarodnog žirija filmskih kritičara. Film Ljeto u zlatnoj dolini dobio je »Zlatnog tigra« na 33.
internacionalnom festivalu u Rotterdamu. Jasmila Žbanić za film Grbavica dobila je »Zlatnog medvjeda« u
Berlinu 2006. te nagradu ekumenskog žirija i nagradu za mir na istom festivalu, nagradu žirija na AFI Fest,
nagradu publike na Portland film festivalu, nagrade na filmskim festivalima u Solunu, Reykjaviku, Jeruzalemu i
Bruxellesu, na kojem je Mirjana Karanović dobila nagradu za najbolju glumicu. Redateljica je također osvojila
nagradu »Veliki pečat« za najbolji film u regionalnoj konkurenciji Međunarodnog festivala dokumentarnog filma
»ZagrebDox«, nagradu Soros centra za suvremenu umjetnost za filmove Autobiografija i Poslije, poslije,
specijalnu nagradu Sarajevo film festivala 1998. i žirija New York Expo film festivala 1999. za dokumentarni
film Noć je, mi svijetlimo te Special Mention na Alpe Adria film festivalu za dokumentarni film Crvene gumene
čizme. Savršeni krug Ademira Kenovića osvojio je 1997. nagradu »François Chalais« u Cannesu, specijalnu
nagradu žirija na Filmskom festivalu u Parizu i nagradu publike na festivalu u St. Louisu, kao i Tokyo Grand
Prix i nagradu za najbolju režiju na Tokyo film festivalu te nagradu FIPRESCI na Međunarodnom Valladolid
film festivalu. Halimin put Arsena Ostojića osvojio je Grand Prix za najbolji film na Festivalu mediteranskog
filma u Maroku, »Zlatna vrata« na Pulskom festivalu, Specijalnu nagradu žirija na festivalu u Tallinnu, nagradu
publike na Festivalu bosansko-hercegovačkog filma u New Yorku i South East film festivalu u Los Angelesu.
Olga Pakalović dobila je »Zlatnu arenu« za najbolju sporednu žensku ulogu na Pulskom festivalu te s Almom
Pricom podijelila nagradu na festivalu Festroia u Portugalu. Buick Rivera Gorana Rušinovića osvojio je nagradu
na Motovun film festivalu, »Zlatnu arenu« u Puli za najbolji scenarij i »Srce Sarajeva« na Sarajevo film
festivalu. Go west Ahmeda Imamovića dobio je nagradu kritike i nagradu publike na Festivalu mediteranskog
filma u Montpellieru, nagrade Međunarodnog Molodist film festvala u Kijevu, Madrid Mostóles film festivala i
St. Petersburg film festivala. Gori vatra Pjera Žalice osvojio je »Srebrnog leoparda« na Locarno film festivalu,
»Zlatnu zvijezdu« na Filmskom festivalu u Marakešu te nagradu Sarajevo film festivala, dok je Bogdan Diklić
dobio nagradu za najbolju ulogu na Međunarodnom filmskom festivalu u Amiensu i festivalu u Marrakechu.
»Srce Sarajeva« također su osvojili film Mama i tata Faruka Lončarevića, Saša Petrović za ulogu Fude u filmu
Teško je biti fin, dok je »Grand prix« za najbolji film u programu »Sedmica kritike« u Cannesu osvojio film
Snijeg. Made in Sarajevo Pjera Žalice dobio je nagradu za najbolji kratki film na Sarajevo film festivalu 1998, a
Remake Dine Mustafića osvojio je specijalnu nagradu na Filmskom festivalu u Münchenu te nagradu za mir i
kulturno razumijevanje na Wine Country Film Festivalu. Kratki film Prvo smrtno iskustvo Aide Begić dobio je
nagradu žirija za najbolji kratki film na Ourense film festivalu i nagradu publike na Corto Imola festivalu, dok je
Plus, minus – jedan Benjamina Filipovića dobio »Zlatnu medalju« grada Beograda i specijalnu nagradu na
studentskom festivalu u Karlovým Varyma.

U filmske djelatnike, koji su dali značajan doprinos bh. kinematografiji ubrajaju se producenti: Angelina
Albijanić-Duraković, Ismet Arnautalić Nuno, Alem Babić, Nedim Babović, Amra Bakšić-Čamo, Miro Barnjak,
Damir Ibrahimović, Ademir Kenović, Boro Konzić, Danijela Majstorović, Šuhreta Duda Sokolović, Mirsad-
Miro Purivatra, Davor Pušić, Jurinko Rajić, Almir Šahinović, Berin Tuzlić; redatelji: Midhat Ajanović, Nuno
Arnautalić, Nedim Alikadić, Vladimir Balvanović, Zijad Bačvić, Aida Begić, Adis Bakrač, Amra Bakšić-Čamo,
Nedžad Begović, Bahrudin (Bato) Čengić, Nenad Dizdarević, Srđan Dragojević, Jasmin Duraković, Alen
Drljević, Goran Dujaković, Nenad Đurić, Nikola Đurđević, Mehmed Fehimović, Vlatko Filipović, Benjamin
Filipović, Šemsudin Gegić, Vefik Hadžismajlović, Saša Hajduković, Amir Hadžidedić, Mirza Idrizović, Ahmed
Imamović, Bobo Jeličić, Slobodan Jovičić, Toma Janić, Aleksandar Jevđević, Elmir Jukić, Šejla Kamerić,
Hajrudin Krvavac, Emir Kusturica, Mirko Komosar, Milutin Kosovac, Boško Kosanović, Namik Kabil, Vejsil
Vesko Kadić, Mustafa Kapidžić, Nihad i Sead Kreševljaković, Ademir Kenović, Aleš Kurt, Zlatko Lavanić,
Faruk Lončarević, Josip Lešić, Nikola Ljubić, Vesna Ljubić, Petar Ljubojev, Pjer Majhrovski, Sida Marjanović,
Midhat Mutapčić, Suad Mrkonjić, Ivica Matić, Dino Mustafić, Miroslav Mandić-Ćiro, Timur Makarević,
Antonio Nuić, Ratko Orozović, Drenko Orahovac, Radenko Ostojić, Arsen Ostojić, Haris Pašović, Enver Puška,
Haris Prolić, Živko Ristić-Žika, Dejan Radonić, Nikola Stojanović, Ranko Stanišić, Boriša Savić, Gojko
Šipovac, Srđan Šarenac, Andrea Štaka, Bakir Tanović, Sejfudin Tanović, Ines Tanović, Danis Tanović, Srđan
Vuletić, Slavko Vorkapić, Mirjana Zoranović, Pjer Žalica, Jasmila Žbanić; pomoćnici redatelja i asistenti: Eva
Čerešnjiš, Maristela Vasilj, Biljana Pejić; scenaristi: Zulfikar (Zuko) Džumhur, Abdulah Sidran, Tihomir Lešić,
Meša Selimović, Elma Tataragić; snimatelji: Jan Beran, Zijad Bačvić, Eduard Bogdanić, Rudolf Belinger-Rudi,
Igor Ciković, Miloš i Miroljub Dikosavljević, Almir Đikoli, Mirsad Huković, Đorđe i Zoran Jolić, Muhamed
Karamehmedović, Stevo Landup, Tomislav Ljevak, Ognjen Miličević, Mustafa Mustafić, Mihajlo Murko,
Dragan Ressner, Stipe Svetinović, Alija Sakota, Petar Sprečkić, Danijel Šukalo, Emir Šećibegović, Milenko
Uherka, Aleksandar Vesligaj, Erol Zubčević; fotografi: Sulejman Balić, Ivan Terzić; montažeri: Koviljka Bačvić,
Zora Branković, Ruža Cingl, Manja Fuks, Blanka Jelić, Zijad Mehić, Timur Makarević, Lamija Muratović,
Predrag Solomon, Vera Marija Šipovac, Kristl Tanović, Vuksan Lukovac; glazba: Mario Arkus, Bojan Adamič,
Cvjetko i Ranko Rihtman, Kornelije Kovač; ton-majstori: Ljubomir Petek, Semir Čebirić, Igor Čamo, Nino Jelić;
šminka i maska: Ranka Čabrinović, Šučro Šarkić; scenografi: Vladimir Branković Vlado, Đemo Ćesović,
Milorad Čorović, Franjo Likar, Emir Čengić,Vlastimir Gavrik, Kemal i Vedran Hrustanović, Dragan Stevanović;
majstori scene: Aziz Arnautović, Safet i Sejdalija Kutlovac; patineri: Husein Guta; direktori filma i organizatori:
Mensud Arslanović, Refik Beširević, Mehmed Bahtović, Pero Burić, Mensur Čolaković, Moni i Mišo Finci,
Vera Mihić-Jolić, Zikrija Pašić, Marin Perić, Neđo Parežanin, Milenko Prstojević, Edin Šarkić, Nebojša Zaplata;
filmski pedagozi: Miroslav Vrabec; filmski arhivisti: Devleta Filipović; teoretičari filma: Midhat Ajanović, Asaf
Džanić, Sadudin Musabagović, Lejla Panjeta; filmski kritičari: Duško Dimitrovski, Nedžad Ibrahimović, Mirko
Kostović, Zlata Kurt, Aleksa Aco Štaka; glumci: Rudi Alvađ, Selma Alispahić, Suada Avdić, Zdravko
Biogradlija, Senad Bašić, Amina Begović, Jasna Ornela Berry, Aleksandar Blanić, Božidar Bunjevac, Izudin
Bajrović, Gordana Boban, Ermin Bravo, Enis Bešlagić, Haris Buljina, Sead Bejtović, Husein Čokić, Adem
Ćejvan, Rejhan Demirdžić, Jasna Diklić, Mario Drmač, Nada Đurevska, Branko Đurić, Nikolina Đorđević, Ines
Fančović, Tarik Filipović, Ranko Gučevac, Jasmin Geljo, Admir Glamočak, Ivo Gregurević, Miraj Grbić,
Vanesa Glođo, Emir Hadžihafizbegović, Izet Hajdarhodžić, Merima Isaković, Nataša Ivančević, Davor Janjić,
Branko Janković, Suada Kapić, Uroš Kravljača, Amra Kapidžić, Zvonko Lepetić, Belma Lizde-Kurt, Mirela
Lambić, Milorad Margetić, Zana Marjanović, Sibina Mijatović, Mišo Mrvaljević, Zaim Muzaferija, Minka
Muftić, Luna Mijović, Irena Mulamuhić, Dragana Marić, Mustafa Nadarević, Mladen Nelević, Safet Pašalić,
Milan Pavlović, Saša Petrović, Slobodan Perišić, Nada Pani, Etela Pardo, Špela Rozin,Viktor Starčić, Semka
Sokolović-Bertok, Zijah Sokolović, Aleksandar Sexsan, Anja Stanić, Ljubiša Savanović, Aleksandar Stojković,
Boro i Željko Stjepanović, Sađida Šetić, Feđa Štukan, Nermin Tulić, Mirza Tanović, Alban Ukaj, Ante Vican,
Miralem Zubčević, Jasna Žalica.
Važniji naslovi iz bh. literature su knjige Miroslava Vrabeca Moje dete i film (Beograd 1961), Filmska umjetnost
i škola (Sarajevo 1966), Film i odgoj. Osnove teorije filmskog odgoja (Zagreb 1967), Petra Ljubojeva Filmska
čitanka (Sarajevo 1970) i Izazov neponovljivog filma. Sarajevski dokumentarni film između ostvarenog i
mogućeg (Beograd 1973), Jana Berana Rječnik filmske umjetnosti (Sarajevo 1971), Sadudina Musabegovića
Planovi i sekvence. Eseji o filmu (Sarajevo 1976), Mimesis i konstrukcija (Sarajevo 1982) i Film kao vremenski
oblik. Predavanja iz estetike filma (Sarajevo 2007), Drage Karla Miletića i Nedeljka Ćubele Film u Mostaru
1900-1980. Istorijski pregled (Mostar 1980), Ace Štake Crni protiv bijelih lakova, zapis o jugoslovenskom filmu
(Sarajevo 1986), Asafa Džanića Glosar filma. Indeks filmskih termina (Sarajevo 1989), Vefika Hadžismajlovića
Film i kako ga snimiti u 10 lekcija za kinoamatere i rukovodioce kinoklubova (Sarajevo 1995) i Žive slike. O
filmskoj umjetnosti (Sarajevo 2002), Dejana Kosanovića Kinematografija u BiH 1897-1945 (Sarajevo 2003),
Midhata Ajanovića Animacija i realizam (Zagreb 2004), Lejle Panjete Filmska propaganda i marketing. Film
kao medij političke propagande i filmski marketing (američki mainstream igrani film i novi mediji) (Sarajevo
2004), Dijalektika nestajanja. Eseji i naučno-stručni radovi iz komunikologije, filmske produkcije i teatra (1995-
2005) (Sarajevo 2005), Potreba za smislom. Mit, manipulacija i film, naučno istraživanje mitološke platforme

mehanizama propagande, proizvodnje smisla i produkcije igranog filma (mediji, politika i američki mainstream
film) (Sarajevo 2006) i Nove (i stare) laži. Eseji, rasprave i kritike iz propagandnih, medijskih i filmskih studija
(Sarajevo 2012), Amira Muratovića Slatka strast periferije. Enciklopedija Ivice Matića (Sarajevo 2008), Elme
Tataragić Stil filmskog scenarija (Sarajevo 2011) i dr.
Iako je časopis Sineast prestao izlaziti 2009, u okviru projekta Digitalna zaštita i arhiviranje kulturno-
historijskog blaga BiH, bh. štampa 1866-2016 digitaliziran je 2007. te Sineast 1967-2007. predstavlja prvi
digitalni zapis jednog tiskanog bh. medija. D. F./ B. M.

 

FINCI, Jakob, pravnik, diplomat (Rab, 1. X. 1943). Srednju školu i Pravni fakultet završio u Sarajevu.
Stručnjak za međunarodno trgovinsko pravo i privatizaciju. Održao je niz predavanja o ovim temama i
sudjelovao na brojnim međunar. skupovima i konferencijama. Predsjednik je Jevrejske zajednice BiH. Obnovio
je Jevrejsko kulturno-prosvjetno i humanitarno društvo »La Benevolencija« (1991), čiji je bio predsjednik
(1992). Tijekom rata u BiH (1991-95) organizirao u Sarajevu humanitarne aktivnosti »La Benevolencije« i
Jevrejske općine. Zajedno s liderima drugih vjerskih zajednica u BiH osnivač je Međureligijskoga vijeća BiH i
njegov prvi predsjednik (1997). Bio je predsj. Udruženja građana »Istina i pomirenje« (2000), predsjednik
Federalne ustavne komisije sa zadatkom implementacije odluka Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda
(2001), direktor Agencije za državnu službu BiH (2002), te ambasador BiH u Švicarskoj i Liechtensteinu (2008).
Nositelj je Ordena legije časti Republike Francuske, Velikoga križa za zasluge Savezne Republike Njemačke,
nagrade First American Freedom, nagrade »Sloboda« Centra za mir u Sarajevu. E. S. K.

 

 

FOJNIČKI GRBOVNIK, popis srednjovj. grbova. Nalazi se u zbirci franjevačkog samostana Duha Svetog u
Fojnici. Na početku ima nekoliko svetačkih slika i ukupno 139 grbova: skupni grb svih ilir. država, deset grbova
država i pokrajina (Bosne, Bugarske, Dalmacije, Hrvatske, Ilirije, Makedonije, Primorja, Raške, Slavonije i
Srbije), 127 grbova obitelji te jedan složen bezimeni grb. Svaki crtež grba popraćen je prigodnim tekstom. Na
početku se nalazi i zabilješka da je grbove nacrtao pop Stanislav Rubčić, ban na dvoru Stipana Nemanjića iz
1340, kao i potvrda biskupa → G. Ilijića na lat. jeziku iz 1800. da franjevci čuvaju od pamtivijeka grbovnik u
Fojnici. Prvi je put opisan 1842, nakon čega je u više navrata usputno spominjan, ali ne i stručno proučavan.
Cjelovit pretisak objavljen je 1972 (Oslobođenje, Sarajevo, ur.: N. Mutevelić i Ž. Marjanović, predgovor: P.
Vešera) i 2005. (Rabic, Sarajevo, predgovor: D. Lovrenović, popratni tekst: F. Miletić). Prema prvim
istraživanjima F. Račkog iz 1890, podrijetlo Fojničkoga grbovnika, kao i ostalih tzv. ilir. grbovnika XVI. i XVII.
st., treba tražiti u Dubrovniku. V. Klaić i Ć. Truhelka ukazali su na P. Ohmučevića kao začetnika prvog ilir.
grbovnika. Najvjerojatnije je Grbovnik admiralu Ohmučeviću, za potrebu dokazivanja plemićkoga porijekla,
sastavio kakav učeni fratar prije 1585, koji je bio školovan u Rimu. Sastavljač Grbovnika pripadao je kat.
sredini, poznavao je tradicije humskog, bos. i hrv. plemstva. Fojnički grbovnik kraći je od starijeg predloška, jer
je 16 grbova ispušteno, jedan je dodan, a pojedini grbovi krivo su prepisani s lat. Pretpostavlja se da je Fojnički
grbovnik nastao nakon 1675. Unatoč tome vrijedan je izvor za pov., etnološka i demografska proučavanja
humskih, hrv. i bos. plemenitaških rodova.

LIT.: I. Banac, Grbovi – biljezi identiteta, Zagreb 1991; D. Lovrenović, Fojnički grbovnik (ilirska heraldika) i bosansko
srednjovjekovlje, Bosna franciscana, 2004, 21, str. 172-202. F. Rački, Stari grb bosanski, Rad JAZU, knj. 101, Razredi
filološko-historički i filozofsko-juridički, 1890, 30, str. 127-169. R. D.

 

FRANJEVAČKA BOGOSLOVIJA u Mostaru, utemeljena 1895. kao prva visokoškol. ustanova u
Hercegovini, prethodnica današnjeg Sveučilišta u Mostaru. Osnutak Bogoslovije najuže je povezan s izgradnjom
franjevačkog samostana u Mostaru (1890-1894), u čijim se prostorijama i nalazilo ovo učilište. Možda bi štoviše
bolje bilo govoriti o prenošenju studija u Mostar, a ne o osnutku, jer je već od 1860. do 1895. postojao
privremeni studij teologije na Širokom Brijegu, pa se tako i u odluci kapitula 1894. govori o prenošenju studija u
Mostar, u nove prostorije, a ne o novome studiju. Prvi rektor Bogoslovije u Mostaru bio je fra Radoslav Glavaš st. (1895-1908), a naslijedio ga je fra Nikola Šimović (1908-1911), a potom fra Ante Majić (1911-12) i fra Lujo
Bubalo (1912-1940). U prvoj je nastavnoj godini 1895/96. na Bogosloviji bilo samo 5 studenata, a broj je kasnije
rastao, tako da ih je 1932/33. na mostarskoj Bogosloviji bilo 32, dok su istodobno još osmorica studirala na
raznim fakultetima na Zapadu. Ukupno je do 1944/45 Bogoslovijom prošlo više od 200 studenata, franjevačkih
klerika. Bogoslovija je u posljednjim ratnim godinama bila izmještena iz Mostara u neke hercegovačke župe
(Veljaci, Čitluk) koje su bile dalje od ratnih djelovanja. Tako je kroz 50 godina postojanja, Bogoslovija kao
visokoškol., kult. i znanstv. centar odgojila brojne naraštaje herc. franjevaca. Djelovala je do 1945. kada su je
komunisti zatvorili, a neke profesore pobili ili utamničili. Profesori Franjevačke bogoslovije pokrenuli su i
izdavali mjesečnik Kršćanska obitelj, koji je izlazio od početka 1900. do studenog 1944., s prekidom od 1921.
do 1938. godine. Bogoslovi su 1908. pokrenuli Zbor franjevačkih bogoslova Bakula te se na taj način priključili
Katoličkom pokretu, koji se upravo u to vrijeme bio snažno razmahao. Izdavali su almanah Stopama otaca:
izišlo je pet brojeva u razdoblju od 1934. do 1938. godine.

LIT.: P. Knezović, Studij bogoslovije u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji 1860.-1945., Mostar 2012; D. Mandić,
Osnutak franjevačkoga samostana i bogoslovije u Mostaru (1890.-1895.), Stopama otaca – almanah hercegovačke
franjevačke omladine, Mostar 1935, str. 10-34; Isti, Franjevačke škole u Hercegovini, Ibid., Mostar 1939., str. 51-66; A.
Nikić, Stoljeće visokog školstva u Hercegovini, u: Š. Musa, 30 godina Sveučilišta u Mostaru: stoljeće visokog školstva u
Hercegovini, Mostar 2007, str. 75-103. R. J.

 

GLAGOLJICA. Uz ćirilicu, jedno od dva slavenska pisma. U slovnoj morfologiji u cjelini ne pokazuje sličnosti
ni s kojim poznatim povijesnim pismom. Azbučnim ustrojem, označivanjem brojeva, grafičkom organizacijom
tekstova i ortografijom izravno se oslanja na grčke uzore. Prevladava uvjerenje kako je starija od ćirilice, te kako
ju je sredinom IX. st. sastavio Konstantin Filozof kao originalno, kršćanskom idejom nadahnuto, pismo za
slavenske prijevode grčkih liturgijskih tekstova, za potrebe širenja kršćanstva među Slavenima. Sastavljena je
dakle prije 863. god. u Carigradu ili na azijskome (bitinijskome) Olimpu. Stariji nazivi jesu slavensko pismo,
Littera Hieronymiana, littera slava, hrvacke knjige… Naziv glagoljica upravo u tom obliku prvi je put
zasvjedočen u talijanskom pismu Franje Glavinića rimskoj Propagandi 11. I. 1626, a koristi se učestalije tek od
XIX. st.; izveden je prema glagolu glagoljati koji, osim svog izvornog značenja govoriti, označuje i obavljanje
Službe Božje na staroslavenskome jeziku. Pridjev pak glagoljski za oznaku ovog slavenskog pisma sreće se od
XVI. st., a tako je i u latinskim tekstovima: glagoliticus, alphabetum glagoliticum, scriptura glagolitica.
Svećenika koji se služi glagoljskim knjigama naziva se – glagoljašem (u lat. knjigama glagolita).
Glagoljica tekstova staroslavenskoga kanona (obla glagoljica) pismo je uncijalnoga karaktera: slova su
smještena između dviju glavnih linija (Zografsko, Marijinsko, Asemanijevo evanđelje, napisani u Makedoniji u
XI. st), dok se u Kijevskim listićima (tradicionalno nazivanima najstarijim glagoljskim pisanim spomenikom,
napisanima na prostoru Češke odnosno Moravske, možda i iz X. st.), kao i u Praškim odlomcima (iz XI. st.)
iskazuju prvi znakovi minuskulizacije, koja će svoj razvoj doživjeti ponajviše na zapadu hrvatskoga prostora
kroz XI. i XII. st. Iz prvih stoljeća glagoljske pismenosti, IX. i X. st., sačuvani su samo glagoljski epigrafi. Iz XI.
st. raspolažemo velikim glagoljskim kodeksima napisanima u Makedoniji, s nekoliko pergamentnih fragmenata i
epigrafa s hrvatskoga prostora. Nakon kraja XII. st. glagoljica se u aktivnoj uporabi zadržala samo na zapadnome
krilu hrvatskoga glagoljaštva, zapadno od rijeke Krke i Vrbasa, gdje se u XIII. st. oblikovala, na temelju starijih
tendencija, tzv. ustavna (uglata) hrvatska glagoljica. Na istočnom hrvatskom krilu, koje obuhvaća prostore sve
do Raške, iz starijih razdoblja sačuvano je nekoliko važnih spomenika (npr. Grškovićev i Mihanović odlomak
apostola, Splitski odlomak misala, svi iz XII. st.), a i nekoliko tragova epigrafske upotrebe (npr. u Humačkoj
ploči iz XII. st. natpis u crkvi iz Kijevaca kod Prijedora iz XI-XII. st.). Intenzivno pisanje glagoljicom na tom
prostoru ostavilo je značajnog traga i u bosaniskoj pismenosti (u učestalijem pisanju slova jat za /ja/, pisanje
đerva prema glagoljičkom uzoru i sl.). Iz kasnoga srednjeg vijeka sačuvani su u Bosni kasni glagoljski zapisi u
ćiriličkim kodeksima – Čajničkome evanđelju, iz XIV. st. i Radosavljevu zborniku iz XV. st. Oblik njihovih slova
iskazuje pomalo izmijenjene oblike stare glagoljice, bez bitnog utjecaja ustavnoglagoljičkih, „uglatih", oblika s
hrvatskoga zapada). Njihova je najveća važnost u tome da pokazuju kako je glagoljica u srednjovjekovnoj
bosanskoj državi bila poznato pismo. M. Ž.

 

GOLUŽA, Slavko, rukometaš, reprezentativac, trener (Pješinci kraj Mostara, 17. IX. 1971). Igrao je za
rukometne klubove »Metković«, »Badel 1862«, mađ. »Fotex Veszprem«, njem. »Tus Nettelstadt Lübeeke«,
franc. »Paris Saint-Germain«. S »Badelom« je devet puta osvojio nac. Prvenstvo i kup, Kup eur. prvaka (1992-
93), superkup Internacionalne rukometne federacije (1992), a s »Metkovićem« Kup Europske rukometne
federacije (2000) i Hrvatski kup (2000-01). Nastupio na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996 (zlatna medalja) i
Ateni 2004 (zlatna medalja), Svjetskom prvenstvu u Portugalu 2003. i Tunisu 2005 (zlatna medalja), Europskom
prvenstvu u Portugalu 1994 (brončana medalja). Sudjelovao je na Mediteranskim igrama u Tunisu 2001. i
Lengedoc-Roussilomi 1993. Trener je hrv. rukometne reprezentacije (brončane medalje na Europskom prvenstvu
u Srbiji 2012, Olimpijskim igrama u Londonu 2012, Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 2013). God. 2008.
izabran je za dopredsj. Hrvatskog olimpijskog odbora. Proglašen je rukometašem godine 2001, a 2012. hrv.
rukometnim trenerom godine. Dobitnik je Državne nagrade za sport »Franjo Bučar« (1994, 2004). D. Kov.

 

GOVEDA (Bovinae), porodica preživača iz reda dvopapkara (Artiodactila), podred preživara (Ruminantia) i u
porodica šupljorožaca (Cavicornia). Rasprostranjena su na svim kontinentima, osim u Australiji, kamo su
uvezena. Danas je poznato oko 500 različitih pasmina. Prema zoološkoj klasifikaciji, dijele se na bivole
(bubalina) – indijske i afričke; bizone (bizontina) – europske i američke, zatim az. goveda (bibovina) – banteng,
gaur, gajal, jak i zebu te prava goveda (taurina). Izvornim oblicima domaćih goveda smatraju se divlji tur (Bosprimigenius Bojanus) i kratkorožno govedo (Bos brachyceros). Potomci primigenoga goveda su: stepsko,
podolsko i posavsko, a brahicernog: buša, sivo i smeđe alpsko, džersej i dr. Riječ govedo koristimo za vrste koje
se uzgajaju u Europi, a ne i za bivole, jakove, gaure, bentenge i ostale srodnike.
Goveda se uzgajaju kao izvor mesa, mlijeka, kože te kao životinje za vuču. Rogovi su im različite dužine, glatki i
svinuti u stranu ili naviše, rep je dugačak, tijelo obraslo dužom ili kraćom dlakom, vime s četiri sise smješteno u
slabinskom dijelu trupa, spolno sazrijevaju za 20 mjeseci. Mogu doživjeti 20 i više godina. Mužjak goveda se
naziva bik, ženka krava, mlađe mladunče tele, a starije june, kastrirani bik vol.

Gatačko govedo ili gatačka buša predstavlja bušu oplemenjenu masovnim potiskujućim križanjem. Prvo je križanje
buše sa sitnijim alpskim viptalskim govedom izvršeno 1887. u Gacku, u tek osnovanoj stočarskoj stanici. Dobiveni
križanac buše i viptalca križan je 1930. sa smeđim alpskim oberintalskim govedom. Dobiveni križanci bili su sive
boje dlake, daju 1600-2500 l mlijeka godišnje. Prosječna tjelesna masa odraslih krava je 300-350 kg, a bikova do
500 kg. Najviše se uzgajaju u okolici Gacka, Stoca, Kalinovika, Nevesinja, Trnova, Sarajeva, Podveležja i Mostara.
Od mlijeka gatačke buše proizvodi se masni sir izuzetno visokih nutricionističkih vrijednosti. H. M.

 

 

GRADIŠĆANSKI HRVATI, pripadnici hrv. nacionalne manjine koji žive u austr. pokrajini Gradišće
(Burgenland) u ist. Austriji i susjednim područjima Mađarske, Slovačke i Češke. Na ove prostore doselili su se u
XVI. st. (prvi spomen 1515) bježeći pred Osmanlijama, a dijelom i na poziv velikaša. Doseljavaju se s prostora
Like, Krbave, Korduna, Banovine, zap. i sjev. Bosne, Gorskoga kotara i Slavonije. Prvi val iseljenja bio je 1530-
ih, drugi val 1540-ih, a zadnji val 1550-ih i 1560-ih. Tada se iselilo oko 150 000 Hrvata. Masovnost i povezanost hrv. doseljenika te djelovanje hrv. svećenstva omogućilo je narodnosni opstanak u novoj domovini, unatoč Osmanskom Carstvu kao barijeri kojom su veze s domovinom bile prekinute kao i pritiscima u novoj domovini.
Ovi Hrvati očuvali su tradiciju, nar. govor i hrv. jezik u svakodnevici i u crkv. službi. Svećenstvo je bilo nositelj
ne samo vjerskog nego i kulturno-prosvjetnoga života. Tiskaju se crkv. pjesmarice, molitvenici, katekizmi,
evanđelja. Molitvenik Hiža zlata Lovre Bogovića je najčitanija hrv. knjiga na tim prostorima. Tako
gradišćanskohrv. pismena tradicija potječe s poč. XVII. st. Sve to dovodi do preporodnoga pokreta u drugoj pol.
XIX. st. Predvode ga svećenici i učitelji koji nastoje knjiž. jezik Hrvata u Gradišću približiti hrv. knjiž. jeziku,
što je dovelo do stvaranja knjiž. jezika i pravopisa gradišćanskih Hrvata. Tiskaju se prvi udžbenici i kalendari na
hrv. jeziku, a otvorene su i prve hrv. škole na kojima je sva nastava bila na hrv. jeziku. Među preporoditeljima
ističe se književnik Mate Meršić Miloradić. Važnu ulogu u čuvanju i izgradnji nar. identiteta imale su Naše
novine, pokrenute 1910. a okupljale su preporoditelje. I danas izlaze, ali pod imenom Hrvatske novine. Zakon o
narodnostima 1863. u Ugarskoj osiguravao je nemađarima uporabu materinskoga jezika, omogućio je da se hrv.
jezik rabi u školama i crkvi kao i razvoj hrv. narodnoga preporoda u XIX. st. Raspadom Austro-Ugarske 1918.
područje Gradišćanskih Hrvata pripalo je uglavnom Austriji, a dio je ostao u susjednim zemljama.
God. 1929. osnovano je Hrvatsko kulturno društvo sa sjedištem u Željeznom koje ima svoje seoske organizacije
po cijelom Gradišću. Osim tog društva postoje i druga, npr. Hrvatsko gradišćansko kulturno društvo u Beču
(1934), Hrvatski akademski klub (Beč, 1948), Gradišćansko-hrvatski centar (1994), tjednik Hrvatske novine
(Željezno) i dr.
God. 1955. uređena su prava Hrvata u Austriji kao nac. manjine, a 1998. unesena su prava na temelju eur.
konvencija. Danas u 30 općina Gradišća hrv. je službeni jezik, a predaje se na Sveučilištu u Beču i Pedagoškoj
akademiji u Željeznom. Broj gradišćanskih Hrvata u Austriji danas se kreće oko 60 000. Hrv. narodna manjina u
Slovačkoj svedena je samo na spomen, a živi uglavnom na području Bratislave. Moravski Hrvati (Češka) su
tijekom XX. st. raseljeni, uništeni i asimilirani kao etnička zajednica, pa su danas pred nestankom. Gradišćanski
Hrvati su hrv., austr., mađ., češ. i slovačkoj kulturi dali znatan prinos. T. Ć.

 

 

GRBELJA, Julijana (rođ. Kovač), biologinja, sveuč. prof. (Sarajevo, 29. I. 1934 – 2020). U Sarajevu završila
gimnaziju (1954), a na Prirodno-matematičkom fakultetu studij biologije (1959). Magistrirala je 1971. na
Prirodoslovno-matematematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na kojem je doktorirala tezom Istraživanje
svojstava dvaju virusa i mikroplazme pronađenih na djetelinama (1976). U razdoblju 1968-76. usavršavala se u
Botaničkom zavodu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu. Službovala je kao prof. biologije u
gimnaziji u Gacku. Od 1960. asistentica na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, a od 1965. u istom zvanju na
Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, gdje je izabrana za docenta (1978), izvanrednog (1984) te
redovitog prof. (1988). Objavila je 1980. kao voditeljica rezultate znanstveno-istraživačkog projekta Imuna
reakcija nižih kičmenjaka na viruse, a 1983. rezultate znanstveno-istraživačkog projekta Istraživanje svojstava
virusnih i mikroplazmatskih agensa uzročnika nekih biljnih oboljenja rasprostranjenih na području SR Bosne i
Hercegovine. Na poslijediplomskom studiju Odsjeka za biologiju predaje kolegije Virologiju i Mikrobiologiju.
Iste kolegije predaje na Poljoprivrednom fakultetu u Sarajevu i Agronomskom fakultetu u Mostaru.
Organizatorica je suvremeno opremljenog laboratorija za virologiju, gdje okuplja tim mladih virologa
Univerziteta u Sarajevu. Među prvim je istraživačima biljnih virusa u BiH. U domaćim i inozemnim časopisima
objavila je oko 70 znanstv. i stručnih radova iz područja virologije. Ž. Bj.

 

GREBO, Zdravko, pravnik, sveuč. prof. (Mostar, 30. VII. 1947). Završio gimnaziju i Pravni fakultet u
Sarajevu, doktorirao u Beogradu (1974) tezom Kritička analiza Kelsenove kritike naučne osnovanosti Marxovog
shvatanja društva, države i prava. Radio na Pravnom fakultetu u Sarajevu, na kojemu je voditelj Katedre za
državno i međunarodno javno pravo. Predavao u Mostaru, Zenici, Banjoj Luci te na sveučilištima u Finskoj,
Mađarskoj, Njemačkoj, SAD-u i Švicarskoj. Voditelj je poslijediplomskog studija Preobražaj prava u BiH,
znanstv. tajnik Odbora za pravne nauke ANUBiH, član Međunarodnog udruženja za teoriju i filozofiju prava.
Akademski koordinator međunar. Poslijediplomskog studija Europske studije. Član PEN centra BiH. Za vrijeme
opsade Sarajeva (1992-95) osnovao gradski radio i nakladničku kuću ZID. Dobitnik nagrade Europskog kluba

rektora »Za mir i protiv rasizma i ksenofobije«, Rooseveltove medalje i Francuske legije časti. Objavio preko
150 znanstvenih i stručnih radova.
DJELA: Pravni sistem SFRJ, Beograd 1972; Marks i Kelsen, Sarajevo 1979; Philosophy of Law, New Orleans 1984; Prema
razumijevanju savremene američke pravne teorije (koautor), Sarajevo 1989; Bosna i Hercegovina između rata i mira
(koautor), Sarajevo-Beograd 1992; Novi Ustav BiH, Sarajevo 1993; Elementi evropskog prava (ur.), Sarajevo 1994.
I. C.

GREGUREVIĆ, Ivo, glumac (Donja Mahala kraj Orašja, 7. X. 1952 – Zagreb, 3. I. 2019). Diplomirao na
Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Debitirao u filmu Ne naginji se van (1977) B. Žižića. Tijekom 1980-
ih i 1990-ih ostvario niz izuzetno zapaženih film. uloga: otmičara u Osuđenima (1978) Z. Tadića, konduktera u
Kraljevoj završnici (1987) Ž. Tomića, istražitelja u Životu sa stricem (1988) K. Papića, razbojnika i ljubavnika u
Čarugi (1991) R. Grlića. S uspjehom nastupa i u kazalištu gdje je odigrao mnoštvo likova u dramama velikih
pisaca Shakespearea, Čehova, Gogolja, Krleže, Držića, Brešana, Smoje. Nastupa i u televizijskim filmovima i
serijama. Društveno je aktivan. Sred. 1990-ih pokrenuo je godišnji festival Dani hrvatskog filma u Orašju.
Uključio se u kampanju protiv droge i nasilja »Život bi mogao biti lijep« te je sa stotinjak predstava monodrame
Đuka Begović obišao više razrede osnovnih škola, srednje škole i odgojne zavode u Hrvatskoj. Dobitnik je
brojnih nagrada: hrv. Godišnje nagrade »Vladimir Nazor« za film. umjetnost (1998), Zlatne arene za najbolju
mušku ulogu na 52. festivalu igranog filma u Puli, nagrade za najbolje glumačko ostvarenje u televizijskoj
drami za 2005, nagrade na festivalu u Nišu, Nagrade »Sedam sekretara SKOJ-a« i dr. Član je ansambla HNK iz
Zagreba. Značajne uloge: Osvajanje slobode, Ne naginji se van, Usijanje (1979); Izgubljeni zavičaj (1980); Gosti
iz Galaksije, Visoki napon (1981); Kiklop (1982); Treći ključ (1983); San o ruži (1986); Kraljeva završnica,
Osuđeni (1987); Sokol ga nije volio (1988); Đavolji raj – ono ljeto bijelih ruža, Diploma za smrt; Hamburg-
Altona (1989); Stela (1990); Čaruga, Krhotine – kronika jednog nestajanja, Priča iz Hrvatske (1991); Luka
(1992); Kontesa Dora (1993); Svaki put kad se rastajemo, Vukovar se vraća kući (1994); Anđele moj dragi;
Isprani (1995); Sedma kronika, Prepoznavanje, Djed i baka se rastaju (1996); Božić u Beču; Rusko meso (1997);
Tri muškarca Melite Žganjer, Kad mrtvi zapjevaju (1998); Bogorodica, Crvena prašina, Četverored (1999);
Maršal, Nebo, Sateliti; Je li jasno, prijatelju?, Srce nije u modi (2000); Kraljica noći, Holding, Posljednja volja
(2001); Serafin, Svjetioničarev sin, Ne dao bog većeg zla (2002); Infekcija, Ispod crte, Svjedoci, Tu, Otac (2003);
Duga mračna noć; Ivin rođendan (2004); Što je Iva snimila 21. listopada 2003; Što je muškarac bez brkova?,
Put lubenica (2005); Duh u močvari (2006); Dok nitko ne gleda (1992); Duet za jednu noć (1994); Mrtva točka,
Olovna pričest (1995); Novo doba (2002); Pod vedrim nebom (2005). I. L.

 

HERCEGOVAČKI DUHAN (HERCEGOVAC), naziv za poluorijentalni duhan koji se suši na suncu. Uzgajao
se na području Hercegovine, dijelu Dalmacije i Crne Gore, na uskom pojasu od 60 km od Jadranskoga mora.
Kao izraziti predstavnik poluorijentalnog duhana odlikuje se specifičnom i ugodnom aromom. Nekada je ovaj
duhan bio veoma cijenjen i obvezan sastojak kvalitetnih cigareta u mnogim zemljama. Zbog izmijenjene
tehnologije i uvjeta na duhanskom tržištu u svijetu on je izgubio svoje značenje. Najpoznatija sorta ovog tipa
duhana je ravnjak, po kojem je čitav tip dobio ime. J. B.

 

HRVATSKO PJEVAČKO DRUŠTVO »TREBEVIĆ«, utemeljeno je na Bistriku u Sarajevu 22. IV. 1894. Od
osnivanja do ukidanja 1945. zbor je djelovao kao samostalno društvo. Komun. vlast zabranila je rad svih kult.
društava s nac. predznakom, pa tako i HPD-a »Trebević«. Njegova cjelokupna pokretna i nepokretna imovina
bila je konfiscirana, a arhiva zaplijenjena. → HKD »Napredak« je nakon svoje obnove (1990) osnovao mješoviti
zbor i dao mu ime »Trebević«, a dirigent mu je postao → Miroslav Homen. H. Š./V. G.

 

JADRANSKO MORE, dio Sredozemnoga mora između Balkanskoga i Apeninskoga poluotoka. Pruža se od
Maranske lagune na sjeveru do Otrantskih vrata na jugoistoku. Naziv su mu dali starogrč. geografi po tal. gradu
Adriji (rim. Hadria, Atria), nekada smještenom na zap. apeninskoj obali na ušću rijeke Po. Rimljani su ga
nazivali Adriaticum ili Hadriaticum mare ili Sinus Adriaticus, a poslije i Mare superum (Gornje more), za
razliku od Jonskog mora, koje su nazivali Mare inferum (Donje more). U XVI. st. javlja se katkad naziv Golfo di
Venezia (Venecijanski zaljev). Slaveni su ga od davnine nazivali Jadranskim morem, hrv. kralj Petar Krešimir IV.
Dalmatinskim morem, a stanovnici Duklje Diklitijskimmorem. U starijoj hrv. književnosti nalazi se često i naziv
Slovinsko more.
Ono predstavlja zaljev Sredozemnog mora, koji se pruža 870 km zračne linije između Alpa, Apenina i Dinarida.
Prosječna širina mu je 160 km; najveća 216,7 km, a najmanja 90 km. Pri srednjoj razini vode površina
Jadranskog mora je 131 875 km 2 , a zapremina vode u njegovoj potolini je 34 977 km 3 . Juž. granicu Jadranskog
mora čine Otrantska vrata široka 75 km.
Duljina otočne i obalne linije Jadranskog mora je 7841,1 km. Hrvatska baštini najveći dio te obalne linije – 5835
km, Italiji pripada 1272 km, Albaniji 406, BiH 21 km, Crnoj Gori 260, Sloveniji 46,6.

Država Kopno Otoci Ukupno Udaljenost između
krajnjih točaka svake
države
Hrvatska 1777,3 4058 5835,3 526
Italija 1249 23̽̽ 1272 926
Albanija 396 10 406 265
Crna Gora 249 11 260 92
Slovenija 46,6 0 46,6 17
Bosna i Hercegovina 21,2 0 21,2 10,5
Ukupno 3739,1 4102 7841,1 1836,5

U reljefnom smislu zavala Jadranskog mora sastoji se od dvije cjeline. Sjev. dio zavale je plitak i od linije Pula-
Ancona more nije dublje od 50 m, dok je njegova dubina u Tršćanskom zaljevu svega 23 m. Posljedica je to
akumulacije materijala alpskih rijeka. Idući ka jugoistoku, do linije Biograd-Padeco, dubine se kreću do 70-100
m, a dalje na jug je Jabučka potolina na pravcu Žirje-ušće Peskare od 277 m. Od Jabučke potoline ka jugoistoku
dno se postupno izdiže u Palagrušku prečagu s dubinama od 130-170 m. Na njoj su se u vidu luka izdigli
usamljeni otoci Lastovo, Palagruža, Pijanoza i Tremiti. Južnojadranska kotlina dugačka 300 i široka 85 km. U
njoj je izmjerena najveća dubina Jadrana od 1233 metra. Ta se točka nalazi na oko 80 km jugozapadno od
Herceg-Novog. Na liniji Valona-Otranto, odn. na Otrantskim vratima dubina je 741 m.
Geološka povijest toga prostora pokazuje da je tijekom mlađeg tercijara sjev. dio potoline intenzivno zasipan
nanosima rijeka, osobito Soče i Po. U pleistocenu vjetar je ondje napuhivao les-prapor, finu prašinu, koja se
taložila tamo gdje mu je snaga slabila. Takvog su postanka, npr. otoci Susak, Srakane i dr. Ostali su otoci
uglavnom nastali potapanjem hrbata, te obala ima kanalski tip. Potkraj pleistocena razina mora se diže za oko
100 m, te je potopljena njegova sjeverna potolina, do Jabučne zavale, nad kojom je dubina mora 243 m. Južnije
je dublji dio Jadranske potoline, ispunjene morem tijekom cijelog tercijara i pleistocena.
Geofizički i geološki podatci ukazuju na pokrete tektonskih mikroploča na dnu jadranskog bazena: to su
Apulijska i Jadranska mikroploča, koje su od Afričke litosferne ploče odvojene u doba mezozoika. Razdvajanje
se dogodilo prilikom sraza s Euroazijskom pločom, a počelo je u srednjem i kasnom trijasu. U kasnom oligocenu
izdižu se Apenini i tako se jadranska zavala odvaja od ostatka Sredozemnog mora. Jadranska i Apulijska
karbonatna ploča formirane su od karbonatnih sedimenata (dolomiti i vapnenci), debljine i do 8000 m, a
prepoznati su u Jadranskom moru, na jugu Alpa i Dinarida, te na rtu Mt Gargano Maiella planine. U eocenu i
oligocenu ploča se pomiče na sjever i sjeveroistok, sudjelujući u Alpskoj orogenezi, odn. izdizanju Dinarida i
Alpa. U kasnom oligocenu događa se obrnut proces, što uvjetuje izdizanje Apeninskih planina. Povećava se
seizmička aktivnost na kontaktu, jer se ova ploča kreće suprotno Jadranskoj. Granica ovih ploča je
sjeverozapadno od Dubrovnika, a rezultat toga sraza je kliženje dalmatinskih otoka kao dijela euroaz. ploče
preko Jadranske mikroploče. Ako se ovo kretanje nastavi, Jadranska zavala bi mogla biti zatvorena za 50-70
milijuna godina. U sjev. Jadranu, obala Tršćanskog zaljeva i zap. Istre postupno tonu (oko 1,5 metara u
posljednjih dvije tisuće godina). U srednjem Jadranu postoje dokazi o vulkanskoj aktivnosti u permu i to u
području Komiže i Visa, a vulkanskog su porijekla otoci Jabuka i Brusnik. Potresi su ondje česti, a najsnažniji su
bili 1979. u Crnoj Gori (7,0 stupnjeva po Richterovoj ljestvici). God. 1667. zabilježen je potres koji je razorio
Dubrovnik. U posljednjih 600 godina na teritoriju Jadranskog mora zabilježeno je petnaest tsunamija. Dvije
trećine Jadranskog mora nije dublje od 200 m, te predstavlja područje plićaka ili šelfa. Prosječna dubina mu je
173 metra, a najveća dubina od 1233 m izmjerena je u južnojadranskoj zavali.

Jadransko more dijeli se u četiri regije:
· Sjeverozapadni plićak (dubine do 50 m)
· Jabučka morska udolina (dubine do 243 m)
· Palagruški poprječni prag (dubine do 130 m)
· Duboka južnojadranska zavala (najveća dubina 1233 m).

Od 1233 jadranskih otoka, otočića, hridi i grebena Hrvatskoj pripada 1185; 718 su otoci. Najveći otoci su: Krk
(405,78 km²), Cres (405,78 km²), Brač (394,57 km²), Hvar (299,66 km²), Pag (284,56 km²), Korčula (276,03
km²), Dugi otok (114,44 km²), Mljet (100,41 km²), Vis (90,84 km²) i Rab (90,26 km²). Hrvatska je obala
najrazvedeniji dio Jadranskog mora s koeficijentom razvedenosti 11,1. Velika razvedenost omogućuje Hrvatskoj
suverenitet nad 31 067 km 2 mora. Brojni su zaljevi, zatoni, drage, uvale a najveći su Kvarner, Tršćanski, zaljev,
Mošćenička draga; najveći poluotoci su Istra i Pelješac. Tal. obala je muljevita i nerazvedena, a istočna je obala u
vapnenačkim stijenama, potopljena, s brojnim otocima, kanalima, krškim rijekama, čija su ušća estuariji nastali
tijekom holocenskog dizanja morske razine i potapanja riječnih dolina. Za hrv. dio jadranske obale
karakterističan je krški tip estuarija kao što su Limski kanal, dolina Raše, Zrmanje i Krke, dok je ušće Neretve
delta.

Jadransko more spada u red toplih mora Europe. U ljetnom periodu godine površinska temp. vode iznosi od 23
do 27 o C, a najtoplija je u kolovozu. Visoka ljetna temp. održava se sve do jeseni, što povoljno utječe na
produženje turističke i kupališne sezone. Dnevno kolebanje temp. osjeća se do dubine do 20 m, a godišnje od
100 do 150 m, ponekad i do 500 m. U ljetnom periodu godine ono akumulira 350 000 do 450 000 Kkal\m 2
topline, koji emitira preko zime i na taj način utječe na klimu primorja. Morska voda je u jesen i zimu toplija od
zraka, a u proljeće i ljeto hladnija. U sjeverozap. djelu Jadrana temp. površinske vode iznosi zimi 7-8 o C. U
jugoistočnom, dubljem dijelu, temp. vode iznosi 12-13 o C. Voda sjeverozap. dijela Jadrana zimi je hladnija, jer
on leži sjevernije, gdje je zagrijavanje manje, a ovaj dio je i plići. U jugoist. dijelu Jadrana zagrijavanje je jače,
more je dublje, a pritoke rjeđe. Izračuni pokazuju da se prodori toplije i slanije vode iz Jonskog mora u
Jadransko vrše svake devete godine, to se obično dešava kada su zime u sjev. primorju oštrije. Uslijed toga je
razina vode sjev. Jadrana niža.

 

Samo u najdubljim slojevima morske vode temp. se ne spušta niže od 11 °C (Jabučna zavala), odnosno 12 °C
(južna Jadranska zavala). Ljetne temp. površinskih slojeva mora dosežu od 22 °C do 25 °C i raspoređene su
prilično ravnomjerno. Nešto su niže temp. samo uz obalu, gdje izbijaju jače podmorske vrulje. Što je dubina
veća, temp. su ljeti niže – to je anotermni tip vode. Zimi, naprotiv, hlađenjem površinske vode uspostavlja se
jednolika temp. od površine do dna – to je izotermni tip vode. Izuzetak je zimi često površinski hladniji sloj mora
sjev. Jadrana. Uzrok toj pojavi je znatnije pritjecanje hladne riječne vode; ta voda, kao manje slana i lakša,
»pliva« na težoj i slanijoj, a istodobno i toplijoj morskoj vodi – to je katotermni tip vode.
Jadransko se more odlikuje visokim salinitetom, u prosjeku 38,3‰ (svjetsko more 35). Salinitet ovisi o mnogo
čimbenika i nije ujednačen u svim dijelovima, a općenito vrijedi da se slanost povećava prema jugu. Najmanje su
slani prostori na ušćima rijeka, zbog dotoka slatke vode s kopna, te ondje gdje su brojnije vrulje. U Tršćanskom
zaljevu salinitet je 31, na ušću Neretve i Malostonskom kanalu oko 30‰. Koncentracija soli povećava se od
sjeverozapada prema jugoistoku zbog razlika u temp. vode, pritjecanja slatkih voda s kopna na sjeveru, a, s duge
strane, salinitet juž. Jadrana povećava se pritjecanjem vode strujanjem kroz Otrantska vrata.
Prozirnost je veća na pučini, manja u obalnom području. Mineralne čestice (mulj, glina i dr.), donesene u more
poslije kiša, vrlo kratkotrajno smanjuju prozirnost. Samo u doba jačeg razvoja planktona (osobito dijatomeja u
sjev. Jadranu) prozirnost se smanjuje. Prozirnost, koja na pučini dosegne više od 50 m i intenzivna plava boja
odlike su lijepoga, ali kvantitativno-biološki siromašnoga mora. Jadransko more je siromašno hranjivim solima.
To je siromaštvo najveće u prozirnim površinskim slojevima. Zbog toga je organska proizvodnja u Jadranskome
moru manja nego, npr. u susjednome Jonskom. Oskudica hranjivih tvari, osobito fosfata, djelomično je u svezi sa
sastavom obala, građenih od vapnenačkih stijena i siromašnih fosfornim spojevima.
Neka posebna obilježja kao noćno svjetlucanje i takozvano »cvjetanje mora« povezana su uz planktonske
organizme. Prirodna periodičnost te pojave može djelomično biti potaknuta i unošenjem otpadnih voda.
»Cvjetanje mora« ljeti izaziva veliku pozornost jer u kraćim razdobljima smanjuje jedinstveno visoku kvalitetu
vode Jadrana.
Prozirnost i boja mora važni su i za podvodni ribolov, ronjenje i druge sportove na vodi ili u vodi. Turističkoj
atraktivnosti mora pridonosi njegova prozirnost. Ona se povećava na jugu i pučini. Prosječna prozirnost Jadrana
je od 20 do 33 m, a maksimalna prozirnost izmjerena je na pučinskom prostoru i iznosi 56 m.

Koeficijent razvedenosti obala Jadranskog mora
Država Duljina obale (km) Zračna duljina obale (km) Koeficijent razvedenosti
Hrvatska 5 835,3 526 11,10
Bosna i Hercegovina 21,2 2 10,50
Crna Gora 260,0 92 2.83
Slovenija 44,5 17 2,62
Albanija 406,0 265 1,53
Italija 1272,0 926 1,37

Morske mijene u Jadranskome moru ovise ponajprije o prolasku plimnog vala, koji dolazi iz prostora Otrantskih
vrata. Plimne amplitude nisu ujednačene i iznose od 25 cm u južnome do 80 cm u sjev. dijelu. Plima i oseka se
na istočnoj obali Jadrana javljaju po dva puta tijekom jednog dana. Za vrijeme plime iz Jonskog mora kroz
Otrantska vrata ulazi 16,5 km 3 vode u Jadransko more. Za vrijeme oseke ista količina vode ima povratni smjer.
Amplituda plime i oseke je različita u pojedinim dijelovima Jadrana. Na ist. obali Jadrana najveći plimni val je
166 cm, a razina oseke 112 cm. Amplituda od 278 cm je ipak niža od najviše zapažene u Trstu – 320 cm. Plima i
oseka se najčešće smjenjuju svakih 6 sati i 25 minuta. Brzina kretanja valova plime i oseke je 300 km/dan u
južnom Jadranu, u srednjem 250 km/dan, a u sjevernom 150 km/dan. Kad je na istočnoj obali Jadrana plima, na
tal. obali je oseka. Pojava kružnog rasprostiranja plimnog vala zove se amfidromija. Izorahije ili plimnice (linije
koje povezuju mjesta istodobne pojave plimnog vala) se zbog toga okreću oko jedne, tzv. amfidromijske točke,
sjeveroistočno od Ancone.

U Jadranskom moru je utvrđena pojava seša, koju primorci nazivaju gajola. To su nepomični valovi koji se
razvijaju u zatvorenim bazenima, uslijed različitog zračnog tlaka na njegovim suprotnim stranama. Ako se
pojava vertikalnog pomicanja morske razine podudari s dolaskom plimnog vala, nastaju »visinske vode« (obično
prije nastupa južnog vjetra ili juga), koje mogu biti vrlo visoke kao u Splitu, Zadru, Milni na Braču, Rijeci, kada
razina mora dosegne, ponekad i premaši, visinu obale u luci.
U proljeće i na početku ljeta povećane količine vode sjevernojadranskih pritoka izazivaju jače dizanje razine
sjev. Jadrana, koji se zbog male dubine brže grije. Zbog toga u toploj pol. godine jača suprotna, izlazna struja
uzduž tal. obale.
Slaba struja uzduž istočne jadranske obale tada je još više potisnuta čestim razvojem vjetrova sjeverozapadnog
smjera. Osim redovnoga godišnjega kolebanja, postoje i višegodišnja kolebanja struje. U nekim je godinama
dotok toplije i slanije vode iz južnog mnogo veći, a u nekima slabiji.
Morske struje su dio sustava mediteranskih struja. Pod utjecajem rotacije zemlje one se kreću u obrnutom smjeru
kazaljke na satu. Dolazeći iz Jonskog mora, kroz Otrantska vrata, topla struja se kreće pored ist. obale Jadrana, a
vraća se duž tal. obale već kao rashlađena. Pored ist. obale prosječna brzina struje je od 7 km na dan, a najveća
brzina je između Boke kotorske i Visa, čak 13 km na dan. Prema sjeveru struja je sporija (4 km na dan), jer je
usporava razvedenost ist. obale Jadrana. Struja se najbrže kreće zimi, a najsporije u jesen. Južni vjetrovi zimi
povećavaju brzinu struje. Denivelacija nastala kao rezultat promjene zračnog tlaka i utječe na brzinu kretanja
struja, isto kao i pritoke Jadrana koje utječu na brzinu i tok struje. Također udari bure mogu privremeno
izmijeniti tok struje. Morskim strujama se mijenja i obnavlja voda u Jadranskom moru, a struje utječu i na
povećanje saliniteta vode. Morske horizontalne struje kreću se oko 7,2 km na dan.
Za razvoj valova u Jadranskom moru najvažnija je bura (obično sjeveroistočnjak), jugo (jugoistočnjak), maestral
(sjeverozapadnjak) i lebić (jugozapadnjak). Bura je najjači vjetar, koji, nerijetko, na pojedinim mjestima doseže
orkansku jačinu. Valovi bure uzduž istočne jadranske obale ipak nemaju orkanske visine jer je »staza«, odn.
slobodni prostor razvoja vjetra, relativno kratka. Najveća visina valova bure je na kraju staze, tj. pred tal. obalom
(do 5 m). Na istočnoj obali valovi bure su niski (2-2,5 m), kratki i strmi, i zbog čestih promjena smjera u
kanalima, redovito vrlo opasni. Jaka bura nosi pjenu slomljenih valnih vrhova i stvara »dim« mora koji smanjuje
vidljivost jer se najniži slojevi zraka, 1-2 m iznad površine, pretvaraju u vodeni oblak, u kojem se ne može disati.
Žestoki udari vjetra, koji se ruše niz strme padine iznad obale, izazivaju tzv. štigu, tj. nagle promjene morske
razine, što je također vrlo opasno. Najjači i najčešći valovi bure su na sjeveru Jadrana u Velebitskom kanalu.
Jugo je većinom slabiji vjetar, ali puše ravnomjerno, a staza za razvoj valova je vrlo duga pri čemu nastaju veliki
valovi, slični onima na oceanskoj pučini. Valovi po jugu znaju biti i visoki od 2,5 do 4,5 m. Maestral stvara
valove slične jugu, ipak nešto slabije. Za vrijeme bure sigurnija je plovidba u zavjetrini vanjskih otoka, a za
vrijeme juga obrnuto. Valovi jugozapadnog vjetra, lebića, nisu veliki, jer vjetar obično ne traje dugo. Budući da
su okomiti na smjer protezanja obale, prodiru između otoka u kanale i u samu unutrašnjost luka, koje su
zaštićene samo od sjeverozapadnih i jugoistočnih vjetrova. Iako kratkotrajni, ti su valovi vrlo neugodni.
Jadran je čisto more, iako zbog zatvorenosti i drugih prirodnih odlika može biti onečišćen. Očuvanost
Jadranskog mora uvjetovana je slabom naseljenosti i niskim stupnjem industrijalizacije, osim velikih gradova
kao Ancona, Bari, Rijeka te Bakarski i Kaštelanski zaljev. Posebno je opterećeno područje uz sjevernu obalu
Jadrana, gdje samo na talijanskoj strani živi više od 15 mil. stanovnika i deponira otpadne vode u rijeku Po.
Zaštita Jadranskog mora i njegove obale od različitih vrsta onečišćenja zadatak je svih sudionika u njegovu
korištenju, kako turizma, tako i industrije, prometa, građevinarstva i dr.
Važnost izlaska na toplo more odavno je faktor razvoja država. Malo je zemalja u svijetu s takvim izlazom, a da
nisu iskoristile njegove prednosti. Ipak, jadransko priobalje je slabije naseljeno, zbog reljefa vapnenačke
podloge, malo obradivih površina i dr. Povijesni razvoj i načini gospodarenja ovim obalama uvjetovali su gosp.
zaostajanje i naveli stanovništvo na iseljavanje. Nije to samo slučaj s ist. obalom Jadrana, takve su sve obale
Mediterana, od Hrvatske, Grčke, Turske, Španjolske, Portugala, Maroka, Alžira, Libije i dr.
U procesu litoralizacije posebni je interes razvijati one djelatnosti koje ni na koji način neće izazvati konfliktne
situacije u prostoru, odnosno neće onečistiti okoliš. Uz Jadran živi oko 15 000 000 stanovnika, najviše u
području rijeke Po, te je taj prostor i njegov najjači zagađivač zbog visokog stupnja industrijalizacije, kemizacije
poljoprivrede i urbanizacije. Zbog osnovnog smjera strujne cirkulacije, ist. je obala ipak zaštićena od toga
zagađenja. Strujni dotoci čistog mora oplakuju ist. obale, nasuprot glavnini otpadnih tvari koje se uključuju u
povratni strujni tok uzduž tal. obale. Proces litoralizacije zahtijeva prekograničnu suradnju na očuvanju okoliša
svih zemalja koje izlaze na more. Upravo zbog siromaštva, odnosno niske koncentracije hranjivih soli, svako
povećanje njihove sadržine priljevom otpadnih voda može jednostavno ubrzati procese organske produkcije
kojom se remeti prirodna ekološka ravnoteža.
Jedinstvena suvremena važnost kopnene obale, a još više obala jadranskih otoka određena je upravo relativno
visokim stupnjem očuvanosti prirodne ekološke ravnoteže. Ona je rezultat prevlasti prirodnih procesa održavanja
čistoga i bistrog Jadrana, ali i slabijega gosp. razvoja, prvenstveno industrijalizacije. Osim ograničenih manjih
područja s najvećim negativnim posljedicama narušene temeljne ekološke ravnoteže postoje prvi nagovještaji
općih negativnih pojava (osiromašenje riblje faune i sl.).

Razlike prirodnih i društvenih, odnosno političko-kulturnih uvjeta za gospodarstvo odredile su također
tradicionalnu komplementarnost ist. i zap. obale Jadrana: ist. obala davala je i daje stočarske proizvode, drva,
kroz povijest krzno, vosak, kože, srebro, kvalitetan građevni kamen i dr., dok je sa zap. obale dolazilo žito,
zanatski proizvodi, manufakturna roba i dr.
U Jadranskom moru nalazi se 19 velikih luka u četiri države, a njihov pojedinačni promet je više od milijun tona
tereta godišnje. Najveće teretne luke su uglavnom i najveće putničke luke.

Gl. jadranske luke, obujam godišnjeg prometa
Luka Zemlja/regija Teret u tonama Putnici
Ancona Italija, Marche 10 573 000 1 483 000
Bari Italija, Apulia 3 197 000 1 392 000
Barletta Italija, Apulia 1 390 000 N/A
Brindisi Italija, Apulia 10 708 000 469 000
Choggia Italija, Veneto 2 990 000 N/A
Durres Albania, Dures 3 441 000 770 000
Koper Slovenija, slovenska Istra 17 051 000 100 300
Monfredonia Italija, Apulia 1 277 000 N/A
Monfalcone Italija, Friuli-Venezia Giulia 4 544 000 N/A
Ortona Italija, Abruzzo 1 340 000 N/A
Ploče Hrvatska, Dubrovačko- neretvanska županija

5 104 000 146 000
Porto Nogaro Italija, Friuli-Venezia Giulia 1 475 000 N/A
Rabac Hrvatska, Istra 1 090 000 669 000
Ravenna Italija, Emilia Romagna 27 008 000 N/A
Rijeka Hrvatska, Riječka županija 15 441 000 219 800
Split Hrvatska, Splitsko-dalmatinska županija

2 745 000 3 979 000
Trst Italija, Friuli-Venezia Giulia 39 833 000 N/A
Venecija Italija, Veneto 32 042 000 1 097 000
Resursi Jadranskog mora, pored toplog mora, mogućnosti ribolova i uzgoja marikulture su prirodni plin i nafta.
Prirodni plin se crpi na sjeveru Jadranskog mora. Procijenjene rezerve plina u Jadranu kreću se od 40 do 100
milijardi m³. Nafta je također otkrivena u sjevernom Jadranu, na dubini od oko 5400 m, ali je eksploatacija
ocijenjena neodrživom zbog lokacije, dubine i kvalitete. Nalazišta nafte i prirodnog plina otkrivena su
jugoistočno od Barija, Brindisi-Rovesti i Giove.
Na obalama Jadrana razvijen je kupališni turizam, to je veoma važna gosp. grana svih zemalja koje izlaze na
obale Jadranskog mora. Najveći broj turističkih noćenja, a među najbrojnijim turističkih smještajnih objekata,
iskazuju se u Italiji, osobito u regiji Veneto (oko Venecije), potom Emilia-Romagna i u jadranskim hrv.
županijama.
Zemlja Broj kreveta Od toga
hotelskih
kreveta

Broj noćenja

Albanija NN NN 2 302 899
BiH 6500 1810 280 000
Hrvatska 411 722 137 561 34 915 552
Italija 2 389 563 763 862 171 695 315
Crna Gora 40 427 25 916 7 967 893
Slovenija 24 080 9330 1 981 141
Sve zemlje duž jadranske obale, osim Albanije i BiH, sudjeluju u svojevrsnom natjecanju u uređenju i zaštiti
plaža. Plavu zastavu za zaštitu okoliša, kvalitetu vode, sigurnost i usluge, koju dodjeljuje Fondacija za zaštitu
okoliša, dobile su 103 tal. jadranske plaže i 29 marina, 116 hrv. plaža i 19 marina, 7 slovenskih plaža i 2 marine,
te 16 crnog. plaža. Turizam je veoma značajan izvor prihoda posebice u Hrvatskoj (5,1% BDP-a) i Crnoj Gori
(8,1% BDP-a).
Bh. izlaz na Jadransko more definiran je obalnom linijom što je čini poluotok Klek i zaljev Neum Klek, od rta
Međed u Hrvatskoj, do lokaliteta Stražica, na jugoist. izlazu prema Dubrovniku. Poluotok Klek ima dinarski
pravac pružanja u duljini od 6850 m. Najveća širina mu je 1250 m, a najmanja je visina nad morem, 46 m, na

lokalitetu Tanko sedlo. Poluotok predstavlja vapnenački hrbat, u središnjem dijelu širok svega 420 m. Na
sjeverozapadu poluotok je podijeljen na dvije manje vapnenačke grede. Ist. greda je niža, zove se Lastva i
završava se rtom Lopata, maksimalne visine 130 m. Zap. greda je viša, završava vapnenačkim grebenom Rt Rep
Kleka. Sam vrh rta Rep Kleka, s površinom od oko 300 m 2 , pripada Republici Hrvatskoj. Rt Lopata i Rep Kleka
(nekada Turski rep) zatvaraju uvalu Lopata u čijem dnu je smješteno nekadašnje ribarsko naselje Opuće. Visina
poluotoka Klek raste od krajnjeg sjeverozap. dijela i Repa Kleka ka jugoistoku do vrha Ćurilo 263 m.
Jugoistočno od njega je dio poluotoka što se zove Kosa. Pruža se od Tankog sedla preko Orlova kuka s visinom
174 m do vrha Ćurilo.
Zaljev Neum-Klek ima maksimalnu duljinu 7,65 i širinu 1,28 km. Maksimalna dubina u zaljevu je 27 m. Ukupna
površina tako definiranog zaljeva je 7,62 km 2 . Najveća uvala u zaljevu su Jazine. Smještena je na krajnjem
jugoist. dijelu, a ograničena izobatom od 22 m. U njezinu vrhu je istoimeno naselje Jazine. Rtom na grebenu
Glavice, uvala Jazine je podijeljena na sjeverni i južni dio. Poseban tip uvale predstavlja luka Neum. Nastala je
uz kontinentalnu obalu zaljeva Neum-Klek. Sa sjevera je zatvorena strmom obalom, a s jugozapada poluotokom
Klek. Izgleda kao prirodna luka s prosječnom dubinom oko 20 m. Ukupna dužina obalne linije zaljeva Neum
Klek je 19,48 km. BiH pripada 14,1, a RH 5,38 km. Obalna je linija strukturirana iz dva dijela. Jedan dio čini
kontinentalna obala od rta Međed na sjeverozapadu do uvale Jazina na jugoistoku, dužine 10,15 km. Drugi dio
obale iznosi 8,33 km, a izmjeren je po unutrašnjoj (zaljevskoj) strani poluotoka Klek, od spomenute uvale do rta
Rep Kleka. Malostonski kanal ima obalu duljine 55,62 km, Hrvatskoj pripada 45,5 km, a BiH ondje, po vanjskoj
liniji poluotoka Klek, pripada 10,12 km. Tako strukturirana obalna linija BiH ima duljinu od 24,22 km.

Područje BiH RH Ukupno
Zaljev Neum-Klek

14,10 5,38 19,48

Malostonski zaljev

10,12 45,50 55,62
Ukupno 24,22 50,88 75,10
Razvedenost ovako definirane obale BiH na Jadranskom moru ima koeficijent 1,99.
Morfološku granicu između zaljeva Neum-Klek i kanala Malog Stona predstavlja maritimna spojnica (prava
linija po moru dužine 880 m), od rta Rep Kleka do rta Međed na suprotnoj obali kopna (obje u Hrvatskoj).
Mali i Veliki školj nalaze se uz vanj. stranu poluotoka Klek u Malostonskom kanalu. Mali školj reljefno
predstavlja vapnenačku glavicu, neposredno uz obalu poluotoka Klek jugoistočno od Tankog sedla, u produžetku
grebena Kosa. Definira ga izobata od 20 m. Na teritoriju Malog školja nema niti biljnog niti životinjskog svijeta.
Veliki školj ima površinu od 700 m 2 . Nalazi se također u Malostonskom kanalu, uz jugoistočnu obalu poluotoka
Klek, na udaljenosti 175 m prema jugozapadu. U odnosu na Mali školj smješten je 2100 m na jugoistok.
Plovidbu u bh. akvatoriju regulira rad tri svjetionika na rtu Rep Kleka, na hridi Lopata i u samoj luci Neum. U
luci je uspostavljena lučka kapetanija Neum (Službeni list BiH br. 25/80, str. 1086), a posebnim Zakonima je
regulirana pomorska i unutarnja plovidba kao promet (Službeni list BiH, br. 10/84, str. 286 i br. 45/87, str. 82).
Granica između BiH i Republike Hrvatske u ovom dijelu još nije utvrđena. Međudržavno razgraničenje,
sporazumno, po principu ekvidistanci, odnosno po sredini Malostonskog kanala, potpisano je kao Bilateralni
sporazum o razgraničenju između BiH i RH u Sarajevu 29-30. VII. 1999, koji nije ratificiran. S. M.

U drugom svesku u svim tijelima je sudjelovalo 182 znanstvenika i umjetnika.